Приказивање постова са ознаком pogled. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком pogled. Прикажи све постове

понедељак, 28. септембар 2026.

Majka spava

 




Čvrsta stena


Gromada


Kao planina

Dotiče nebo


Zemlju gazi 

Sigurnim korakom


Ptice osluškuje u prolazu


Čitav svet

Nosi na leđima


Svet oslikan životom


Teškim

Neukrotivim


Ruke nejake

A jake


Dlanovi kao svila

Omekšali od godina


Stidljivi osmeh devojčice

Uhvaćene u pisanju 

Spomenara


Bezazlen pogled


Otvorena priča

O čudima

Jednostavnog postojanja


Majka


Željna poziva


Željna izgovorene reči


Zagrljaja


Blagog stiska ruke

Od kojeg zasija lice


Topeći duboke bore

Preko istanjene kože


Telefon zvoni


Uzalud


Majka spava


Jednom će se probuditi

Na tren


Samo da vidi

Ko joj  zvoni


Neka senka se provlači


Kroz prozor 

Duša gleda


U džepovima snova

Zvezde sijaju

Dok


Majka spava...


Dopisnik iz Depova Snova:

Branislav Makljenović


уторак, 15. септембар 2026.

Sjeta



Nešto mi misao razvlači
Nešto tiho, kao da je sjeta
Kao da mi sa jutra noć svlači
Kao da sam na kraju svijeta

Sjećam se dana kada nisi hodala
Već kroz ljetni vazduh plovila
Sjećam se kako si se suncu podala

I moje halapljive poglede lovila

Još pamtim kako si me okom okrznula
Lijeno podigla tu beskrajnu obrvu
Ledom me ispod trepavica smznula
I poslednje misli smestila u prvu.

Ne sjećam se dlana po dlanu
Ni ruke koja grli vrat pa rame
Ne sjećam se kakva to vatra planu
Ni riječi što su na zgarištu same...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 11. август 2026.

Sami smo




Sami smo

Ispod jednog pogleda

Što sija


Sami i dovoljni


Pomalo ukleti


U svetu ludaka

Pomalo ludi


Neka smo


I ova noć se šepuri

Kao advokat

Pred punom sudnicom


Prija nam 

I taj osećaj

Zabodene strele

U suvom grlu


Kad hoćeš nešto reći

Ali reče ne dolaze


Sami smo

Na polici života


Prekriveni prašinom

Prijatnog zaborava...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

среда, 8. април 2026.

Ujed košave




Košava grize uši, naoštrenim zubima.

Tera te da se pogneš.

Da se pokloniš njenom veličanstvu.

I nije te nimalo sram.

Sagneš glavu i ideš svojim poslom.

Malo oči ovlaže i pocrvene.

Kao da ćeš, ne daj bože, zaplakati.

Ali ne!

Ti nikad ne plačeš.

Barem ne javno.

Možda ponekad među četiri zida.

Znaju zidovi.

Ko im još veruje.

Nego, košava će stati.

Ugasiti se.

Neki ljudi su i dalje pognuti.

Da nije neka bolest kičme?

Omekšala?

Okoštala?

Nije utvrđeno.

Nagađa se.

I oči su dole.

Spušten pogled.

Šta ćeš!

Izdržaće se nekako.

Reka ponizno ponire.

Izvor je na svetloj strani...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

недеља, 28. децембар 2025.

Polomljeni ključevi




Neko kuca na vrata


Odškrinuta je pukotina

Preblijedelog dana 


Ravno je nebo

Iznad beskrajnog grada


Ljudi su zaključani

Zarđale su brave

Polomljeni ključevi


Gomila izobilja 

Puna je samoće


Ukršteni pogledi

Prepoznaju drhtaj

Uzavrelog bunila


Dugačka sijenka se pružila

Pred drvenim pragom


Topao vjetar pjeva

I jaše paklenu vrućinu


Maramica na licu

Kupi ostatke nevjerice


Glava se okreće

Na drugu stranu


Pravi se da tijelo

Ne pamti, ne postoji


Izgubljen od sebe samog

Mirno počivam

U kovčegu mekane rutine


Neko kuca na vrata


Ne pomjeram se 

Slušam kako sijenke grebu


Prizivaju li mrak

Ili gaze putem

Koji nikada nije osvijetljen

Na kojem ima leda


Kockice otopljene duše

Kotrljaju se u neki drugi

Neokaljani svijet


Oslikan u kišnoj dugi

Čarobnim bezumljem proklet


Ulice su mokre, plivaju

Kiša ruši barikade


Kroz šuplje stijene

Protiču plave riječi


Još sam ovdje

Naslonjen na vrata

Na koja neko kuca...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

недеља, 14. септембар 2025.

Stara stolica




Kao mala Toskana. Selo blago izdignuto iznad zakrivljene reke.

Pogled mazi bežuljkaste nastavke, putujući daleko, preko pitomih udolina.

Srce se za čas skotrlja niz široku brazdu deteline i trenu prestaje glavobolja, doneta iz grada.

Čak me i leđa uminu,tražeći da sednem  na staru stolicu i sa terase se zagledam u krovove udaljenih kuća, iznad kojih se šepuri nebo, siromašno oblacima, a bogato plavom bojom.

Selo se raširilo kao dugačka suknja neke stare gospođe u plesnom okretu.

Uski putevi vijugaju od kuće do kuće, kao ogromne zmije u čekanju svoga plena.

A plen su ljudi. Lagano prolaze na bučnim traktorima ili još bučnijim ogromnim mašinama za skupljanje letine.

Poneki automobil. Vrlo retko pešak.

Ovde pešače samo oni koji ne voze kola, a takvi su retki ili ostareli.

U staroj školi još malo đaka. Sa igrališta se otme poneki vrisak.

Dva na dva i sudija.

Nešto niže je mesna zajednica. Oronulo zdanje, polupanih prozora i zidova ispisanih grafitima.

Još malo niže, na sporednom putu, smešteno je groblje.

Udobno se ugnezdilo u bodljikavom čestaru, smireno čekajući sledeće čeljade, da se predstavi, odlazeći u drugu dimenziju, neki drugi svet...

Sunce se šeretski širi i namiguje:

-Lep dan za umiranje, a?

-Aha.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

уторак, 4. март 2025.

Kad se upale svetla





Kad se upale svetla
Ozrena lica blešte
U vlastitom odrazu

Krstare pogledom
Probijajući slučajnost

Ko si
Odakle si
Gde ideš

Radoznalosti moja
Nenametljiva očima

Trag suza na obrazu
Elegantan ključ zarđale brave

Brzi raspletu moje drame
Spasiteljko od novog susreta

Polusenko dodira ruke
Čoveka koji te gleda
Pamti i upija tvoj obris

Na ulici svetlo
U sobi mrak

Olovni koraci
Usporavaju zvuk

Uljez je zaklonjen

Nevidljivost ga prekriva
Mudrim ćutanjem

Živeti sve do smrti
Bez ikakve dvojbe
Postao je imperativ... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...


среда, 17. април 2024.

Oči mokre od čekanja




Ozbiljno uzvraćen pogled
Ispod kapuljače kišnog ogrtača

Naglo crvenilo na licu
Omekšalo je oholo držanje
Tvoj stav savršenstva

Kalup ozbiljnosti
Je polako mijenjao formu
Dok se uvježbani dio povlačio

Sve vježbe su ostale uzalud
Pred talasom razoružavajućeg
Naleta osmjeha
Kojim  si me  napala
Kao vješt general
Sa svim trupama
U istom trenu

Vještina lažne ravnodušnosti
Se raspadala kao pocjepane
Trake magle pod navalom vjetra

Uobraženi svijet se kršio
U komade
Ostavljajući cijelim
Samo oči, mokre od čekanja

Odlazeći, gazila si strah
Užurbanim korakom
Oštrim štiklama

Da li si ti u oblacima
Ili hodaš ovom zemljom

Vidiš li ponor
Ili te baš briga
Za sve pukotine
Teške naravi

Uznemirena si kao sumrak
Dok sunce preskače brdo
A dan neumorno okreće pedale
Odlazeći na zasluženi počinak

Iznad niskih krovova
Apsolutnog ništavila
Lice ti je prekriveno sjenom

Podignuto ka nebu
Neprestano se penje
Uskom stazom
Iznad strme provalije

Kao da će kiša... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 17. август 2023.

Džemper sa pletenicama sjećanja






Pogledom dovršene ljubaznosti
Prelaziš  preko mog lica
Skupljajući oči u zelenu traku
Koja  svijetli u mraku
Koji je padao po putu
Dubokih ožiljaka vjerovanja

Šta su ti uzeli ti ljudi
Osim dobrog raspoloženja
I vječnog uzdaha
Ispod neba
Koje je sasvim dobro mjesto
Da se osjeti umor i ravnodušnost
Prije nego krene
U gluhu i mrku noć
Bez imalo svjetla

Makar i blijedog sjaja sa lica
Koje je znalo zastupati
Mnogo bolje dane
Od ovih što poniru u mrak
Neke bijedne stanice

Neke prastare uske pruge
I voza koji ne prestaje
Da izbacuje sopstvene vagone
Kroz maglu sumanutog putovanja
Od kojeg se sjećam
Samo tvog džempera
Izbrazdanog ukrštenim pletenicama

Iglama naviklim na spajanje
U maniru rasklimatane, neobične priče
Koja može da se ispriča i pješke

Važno je da se zato ukaže prilika
I da se razum dovoljno brzo ohladi
Kada povratak bude vidan...



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 10. август 2021.

Nijemi pogled

 





Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.
Zaustim nekom pitanje,
Samo nijem pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.
Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok me par očiju pogleda mlako.
Ne želim ništa nikog pitati,
Idem dalje ,malo pognute glave.
Uskoro će početi i svitati,
I onima što stalno ih mlave.
Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 13. октобар 2020.

Foliranti








































Foliranti prolaze svijetlom ulicom,
Vježbaju osmjeh u nebeskom ogledalu.
Poneka sjena se stopi sa licom,
Ego se ugnijezdio u udobnom sjedalu.

Iskrivljen je pogled dok se srećemo,
U neskladu javlja se osjećaj sklada.
U nježnost suviše grubosti mećemo,
Negdje između, tražimo malo hlada.

Proleti crna vrana osunčanim zrakom,
Samo sam stigao da je pozdravim.
Ako me pokrije sopstvenim mrakom,
Vratiću se u dan, ubrzo, kad ozdravim.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

понедељак, 4. мај 2020.

Otima se pogled




I sada se sjetim,
Tvojih oštrih obrva,
Hoću na jednu da sletim,
Jer si mi jutros misao prva.

Voda curi iz oka,
Jezikom lovim te kapi,
Puna su usta tog soka,
A ime ti sa usana vapi.

Otima se pogled, bježi,
Srećem ga samo na čas.
Oko u glavi duboko leži,
Njime uvijek potakneš glas.

Na čelu urezana bora,
Ljubim je da nestane,
Puno i dugo, kada se mora,
Sve dok planeta ne stane.

A riječi, teško nalaze put,
Pa mora da se desi dodir. 
Ponekad uštogljen i krut,
Nekad je vatra, ponekad mir.

Riječi teško nalaze put...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 13. април 2020.

Sam sa sobom sudaren





Sav moj svijet se srušio.
Sasjekao sam ga u komade.
Vlastitim rukama ga ugušio
Bez pitanja: a šta mi to rade?

Stojim na ulici, popljuvan i sam,
Posred izmučenog lica udaren.
Sve što mi treba, odavno već znam,
Ponovo sam, sam sa sobom sudaren.

Znoj se niz lice uporno cijedi,
Pitam se kamo da odem sada? 
Kako pobjeći ovoj ljepljivoj bijedi?
Kako, kad vrag suvereno vlada?

Noge od olova ništa ne pokreće,
Kao da zauvjek pripadoh cesti.
Nijedan korak nikuda  neće,
Nijedan pogled ne mogu sresti.

Ukopan, do pola kao u grobu,
Gledam u zemlju, u nebo ne mogu.
Evo prodajem savjest kao robu.
Davno sam kleknuo,molim se Bogu.

Misliš da  svijetom vlada vrag,
A boga traziš kad suze poteku?
Objema nogama zastani na prag,
Pomoli se i zbaci đavola u rijeku.

Kad začuješ krik, to je tvoj glas,
Ubrzo će i svjetlost da  te kupa.
Zaurlaj žestoko, jer stiže ti spas,
Sa druge strane vrata, neko ti lupa.


Zaurlaj...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović