Sami smo

Sami smo

Ispod jednog pogleda

Što sija

Sami i dovoljni

Pomalo ukleti

U svetu ludaka

Pomalo ludi

Neka smo

I ova noć se šepuri

Kao advokat

Pred punom sudnicom

Prija nam 

I taj osećaj

Zabodene strele

U suvom grlu

Kad hoćeš nešto reći

Ali reče ne dolaze

Sami smo

Na polici života

Prekriveni prašinom

Prijatnog zaborava...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Predozirani vremenom

Udarac praznine

Odbacio me daleko

Krajnje granice

Crtaju putanju

Nebeske linije

Izbledele od

Suvišne upotrebe

Navikneš se na sve

Na bezlično i sivo

Na kante za đubre

Umesto ošišanih glava

Sprženih plamenom

Nekih davnih želja

Njušim vonj

Nadolazećeg dana

U kojem pluta logika

Kao mrtva riba

Na površini 

Otrovane reke

Vidim blistavo lice

Jarko osvetljene ulice

Na uglu stoji 

Ogoljena ličnost

Hrabro briše tragove

Drhtave neurotičnosti

Zamrla tišina

Klizi niz kičmu

Pojam o vremenu

Gubi se u očima

Beskraj je pokriven

Izmaglicom uspomena

Bledo kolebanje

Ispod maske sećanja

Neko je zalutao

U neprozirnu tamu zaborava...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Parče sivog neba

Sklanjam se
U tijesan kanjon
Zatvoren parčetom sivog neba

Čekajući da prođe
Sve da nestane

Dok stežem vilice
Stranac sam u svom tijelu

Uboden prijekim pogledom

Utišan lelekom
Iz probušenih grudi

Glava mi je iza leđa
Sve mi je naopako

I ti nejasni glasovi
Što narastaju kao u pećini

Kao nemoć zaborava

Kao tovar stalnog nemira

Što se na tren skameni

Pa opet krene
Da se kotrlja
Mijenjajući pravac

Ponovo se pretvarajući
U plašljiv šapat

U mračnim hodnicima
Izrešetane duše... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Odraz nesporazuma

Kratak odsjaj sunca odskače od rijeke
Druga obala  mami visokom topolom

Duboko u meni pitanja se množe
Ali slutim da odgovora nema
Dok se u nedogled proteže
Ovaj  rastegljiv trenutak
U kojem se hrvu tanki kraci magle
Sa umornim i blijedim, bezvoljnim suncem

Izgubljen i pronađen stotinu puta
Zaleđen osmijeh lebdi iznad brade

U vodenom ogledalu je odraz nesporazuma

Stvarnost zna kako se ćuti
Zaborav ne vrijedi ništa

Znam šta sam i ko sam

Iluzija života navire
Kao hladni prsti preko čela

Istina je podmukla, za ne?

Odlučnim koracima korača
Ka mjestu gdje će neminovno stati

Nema straha, dok oštrica siječe
Odumrla očekivanja

Nema straha, nema čekanja
Sve se skupilo u ovo jedino, sada... 

.

Dopisnik iz Džepova Snova

Branislav Makljenović

Putujem beznačajan i siv

Putujem beznačajan i siv.
Pod kamen šapućući,
Bezbroj neizgovorenih riječi.

I sanjam kako krv otiče.
Starim i bijelim putevima,
Koji vode u centar grijeha,
U bestidnu radost opake zbilje.
U ljepotu prirode,  u taj nježan džep,
Nježniji od kože na stomaku,
Tek izrasle riđodlake keruše.

Putujem putevima obraslim,
U ljubav prema zemlji,
Stazama lakim, suludim i bolnim.
Hodam sav mokar i izmučen,
Mlatarajući rukama po vazduhu.

Hodam, jer ne znam drugo,
Gonim sam sebe u neprekidni niz,
Puke i debele neizvjesnosti.

Hodam jer mogu usput i da sanjam,
A sanjam svašta dok hodam,
Dok noge ne posustanu,

Na tom putu koji me uči blagosti,
Na putu koji me hrani mirnoćom,
Na tom putu na kojem zasviram i zaborav.

Hodam preko uvelog lišća,
Preko uvelog rađanja novog dana.
Preko svjetlosti i mraka.

Ispod zvijezda što mahnito opadaju,
Sa tamnog i teškog nebeskog svoda.

Dugim ekserima prikucanog u ništa.

Hodam, dok zvuk zvona,
Lomi precizno nanizane riječi.
Blijed kao pred voštanicom,
Onom pripaljenom prije svih vijekova,
Onom nikada, nedogorjelom... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jesmo li to mi

Kako smo to stigli ovdje?
Šta tražimo, koga čekamo?
Ko je to u nama što traži odgovore?
Jesmo li to mi u nama?

Dok se svijet proteže u beskraj,
Ima li smisla otimati trenutak?
Koliko traje osećaj bespomoćnosti,
Kad si ukopan u mjestu?

Nigdje ne odlazimo, ali smo odsutni,
Na stalnom putovanju kroz samog sebe.
Uzalud tražeći sve što je već nađeno,
Zbunjeni slutnjom o vječitom zaboravu.

Iluzija o vlastitoj postojanosti,
Rasplinjava se pred nijemim svjedocima.
Praveći paučinu od ostataka istine,
Koja bi izdržala i teže prepreke od to malo laži...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Otvori jutros prozor

Još potmulo hučiš u dnu zaborava
Trovanog bajkama, lagano, kap po kap.
Ponekad osjetim dah mokrih trava,
Po kojima si skliznula, kao niz slap.

U oko ti je stajalo cijelo sunce,
Bez imalo sjene, kao bunar bez dna.
Još osjetim pod kožom vrele trnce,
Još se jutrom budim, mokar od sna.

I dalje tkaš svjetove između planeta,
Čekajući da ožive pobunjeni anđeli.
Da začuješ glas sa drugog kraja svijeta:
Izgubljenu sebe, ovog jutra nađe li?

Svi strahovi su zaboravljeni i blijedi,
I padovi u bezdan su iščezli iz svijesti.
U tebi i danas druga žena sjedi,
Žena koju ne mogu, vidjeti ni sresti.

Otvori jutros prozor i pusti jedan zrak,
Ući će odmah, kad podigneš roletnu.
Tada će ti iz očiju već pobjeći mrak,
I onda će sa mojim,negdje da se sretnu.

Otvori jutros prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ruke ti drži mrak...

Gdje nađe to plavo u oku, ženo?

Jesi li sa  neba  skinula, ukrala malo?

Želim, a ne znam gdje bih se djeno,

Utrobu mi prevrće tvog pogleda ralo.

Ćutiš, dok vjetar šapuće neku priču,

Tjerajući  grane da se lagano njišu.

Zrikavci ti kroz uši pjesmom zriču,

Obrvu crnu podižu, umor sa kapka brišu.

Zašto tamnom stranom ideš, hodaš?

Misliš da ne čujem ubrzan ti korak?

Zar žuriš da se bezumnoj  noći podaš?

Linija svjetla se gasi, ruke ti drži mrak.

Dok  padaš u ništa, duboko u mene, dole,

Teško je, kidam se i znoj me probija,jako.

Ruke su od olova, nepomične i gadno bole,

Ne pokušavam ništa, trag ne ostaje, ionako.

Znam da će ponovo oko blijesnuti  svjetlom,

Kroz neku trepavicu proći dugine boje.

Znam da se zaborav ne budi sa prvim pijetlom,

Potonulo je mnogo mene,a isplivalo  ništa tvoje.

Linija svijetla se gasi...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović