Predozirani vremenom

Udarac praznine

Odbacio me daleko

Krajnje granice

Crtaju putanju

Nebeske linije

Izbledele od

Suvišne upotrebe

Navikneš se na sve

Na bezlično i sivo

Na kante za đubre

Umesto ošišanih glava

Sprženih plamenom

Nekih davnih želja

Njušim vonj

Nadolazećeg dana

U kojem pluta logika

Kao mrtva riba

Na površini 

Otrovane reke

Vidim blistavo lice

Jarko osvetljene ulice

Na uglu stoji 

Ogoljena ličnost

Hrabro briše tragove

Drhtave neurotičnosti

Zamrla tišina

Klizi niz kičmu

Pojam o vremenu

Gubi se u očima

Beskraj je pokriven

Izmaglicom uspomena

Bledo kolebanje

Ispod maske sećanja

Neko je zalutao

U neprozirnu tamu zaborava...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Crveni svijet

 Idi tamo na kraj

Crvenog svijeta

Lezi i potraži pogledom

 

Vatru

Vidi kako plamen ulazi

U ogledalo

U odraz nestanka

Vidi kako isječene lutke

Skaču

Po horizontu ludila

Na zacrtanoj liniji

Do koje želiš da te 

Ostave

Da na tebe 

Zaborave

Sve dok sebi

Ne priznaš

Da ne možeš zaustaviti 

Kišu

Koja dobuje po 

Krovu

Pusti me

Na miru

Vikni i ustani

Skini ruku 

Sa usta

Otvori vrata

Otvori srce

Otvori zatvorene 

Rane

Neka topla krv 

Prostruji

Prokletstvo potrči 

Stepenicama

Plačeš li to 

Iza zida

Ili gromko 

Ćutiš 

Kraj prozora

Zaljujaj se kao

Drvo

Mokro se obuci 

Kapima

Što odzvanjaju 

Nepripitomljenom glavom

Čuvaj se odškrinutih

Vrata

Čujem mrak

To dolazi sjenka 

Ništavila

Ulazi u blokove 

Sumornih ljudi

Usporavajući neprekinuti tok

Vremena

Podstičući surovu 

Hajku

Na korijene 

Života

Čuješ li

Neko kuca na 

Vrata

Neka lelujava

Sijenka

Se baca

 u tamu

Čuješ li...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Na granici sa paklom

Kad me dodirneš krajevima kose, 
Pratim tu liniju što pokriva rame.
Očima posutim sa par kapi rose,
Upijam prizor, ženu koja zna me.

Sjene su tu, stežu me i dave,
Šire se negdje iza znojnih leđa.
Tvoji uvojci još uvjek se plave,
Ispod uha je nedotaknuta međa.

Sa ramena bljesak vrele kože, 
Znam da te u misli donio vrag.
U tornadu ljepote sam, o bože!
Vulkanskog grotla preskočio prag.

Nebo cijepaju moćne sile vatre,
Bijesnilom ti oči prskaju  u sjaj.
Divlje riječi urlam poput neke mantre,
Na granici sa paklom, postaješ moj raj!

U misli mi te donio vrag...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Linija beskraja

Strah ti izbija iz zelenog oka,
Ogromni pauk plete čvrstu mrežu.
Ja sam kao stijena, na  kojoj leži foka.
Ledeni talasi u san me  sada vežu.

Zovem te krikom, a ne čuješ glas.
Uz zvuke vjetra lomi mi se tijelo.
U mojim tonovima preovladava bas,
U mome sjećanju ništa nije cijelo.

Lomi me, cijedi, prosto kida!
Linija beskraja je dotakla tvoju.
Jedan vrač je tu, da ti rane vida.
Da ti pretopi crno u neku svijetlu boju.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tragovi

Peo sam se na mnoge vrleti,

Ostavljao tragove u travi.

Probao sam sebe i prokleti,

Prije nego me konac zivota udavi.

Uske staze me vukle za nogu,

Vjetrovi me gurali u leđa.

Sve bliže sam bio Bogu,

Među nama samo tanka međa.

Jedan proplanak opkolila je šuma,

Svuda je drveće na straži.

Jedan čovjek prolazi bez šuma,

Jednu istinu napadaju laži.

Ispod čizme savija se cvijeće,

Po zemlji je polegla i trava.

Jedan čovjek okrenuti se neće,

Njegov put je linija prava.

Jedan čovjek okrenuti se neće...

Dopisnik iz Džepova Snova :

Branislav  Makljenović

Volio bih da si tu...

Večeras sam zajahao tamu,

Pod njenim kopitama sve je meko.

Kroz  tunel upadam u duboku jamu,

Uz mene tone sve što sam sjeko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,

Samo misao šišti do pucanja.

Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,

Spremajući prste za nekoliko kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,

Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.

Od jutra me dijeli nevidljivi most,

Ruke su tu, a glava, gdje mi se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,

Otkinuta linija iz oka se vuče.

Dok žanjem te, kliziš kao zrno,

Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,

Crna ,kao da se boji u nit zlata.

Sjedeći na njoj, sječem i tu granu,

Sa koje padam u jezera  od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,

U kaskadama pršti, stvara pjenu.

Vidim ti oko, i na uglu kap,

Otkinutu trepavicu, vodenu sjenu.

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,

Da je svojim dlijetima kopaš, širiš.

Da budeš crv u hrastovoj, raspukloj kori,

Kroz  lišće bukava, sasvim skrivena viriš.

Volio bih da si tu, i kad ništa ne volim,

I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.

Uspjevam da otvorene rane posolim,

Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic