Jahanje mraka

Koliko puta sam jahao mrak,
Tako ludački, da jutro preblijedi.
Tako brzo, da zastane i zrak,
Koliko puta, ali ništa ne vrijedi.

Na glavu dolijeću crne vrane,
Kljucaju kamenom sazdanu nadu.
Samo kroz rupice sunce da grane,
Na adresi u nepoznatom gradu.

Koliko puta sam ostao bez daha,
Trčrći ko pas za sopstvenim repom.
Koliko puta premro od straha,
Blagu kaznu činio svirepom.

Na oči se navlače teške magle,
Ništa ne vidim, samo malo čujem.
Ne smijem praviti pokrete nagle,
Samo jezik može, njime i psujem!

Koliko puta je čovjek u meni,
Odlučio da učini dobre stvari.
Koliko puta je ostao u sijeni,
Pomiren sa mišlju da polako stari.

Koliko puta...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Volio bih da si tu...

Večeras sam zajahao tamu,

Pod njenim kopitama sve je meko.

Kroz  tunel upadam u duboku jamu,

Uz mene tone sve što sam sjeko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,

Samo misao šišti do pucanja.

Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,

Spremajući prste za nekoliko kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,

Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.

Od jutra me dijeli nevidljivi most,

Ruke su tu, a glava, gdje mi se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,

Otkinuta linija iz oka se vuče.

Dok žanjem te, kliziš kao zrno,

Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,

Crna ,kao da se boji u nit zlata.

Sjedeći na njoj, sječem i tu granu,

Sa koje padam u jezera  od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,

U kaskadama pršti, stvara pjenu.

Vidim ti oko, i na uglu kap,

Otkinutu trepavicu, vodenu sjenu.

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,

Da je svojim dlijetima kopaš, širiš.

Da budeš crv u hrastovoj, raspukloj kori,

Kroz  lišće bukava, sasvim skrivena viriš.

Volio bih da si tu, i kad ništa ne volim,

I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.

Uspjevam da otvorene rane posolim,

Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic