Приказивање постова са ознаком sunce. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком sunce. Прикажи све постове

уторак, 30. јун 2026.

Kamena nizbrdica




Beskrajni govori

Izmišljene priče


Duboka sjajna forma

Budalastih likova


Genijalno ludilo

Grubog sagovornika


Rasadnik dosade

Potpuni gnjavator

Vulgarna doza čoveka


Skupocena jeza

Niz kičmu

Sablasna pojava

Lošeg popodneva


Podbulo lice

Poznate crte


Tihi plač u mraku

Obrisane suze

Sa belog obraza


Ulica proštepana svetlima


Zalazak sunca

Preko kovrdžavih planina


Zrikavci pevaju

Nepristojne pesme


Dan se sakrio

U široke rukave

Jedne iznošene

Ludačke košulje


Noć se spušta lagano

Kamenom nizbrdicom


Nažuljane misli

Naglo skočiše

Kroz poluotvoren prozor


Besmislica razdvaja

Skupljene obrve


Ispod očnih kapaka

Vuče se mesečina...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

понедељак, 9. март 2026.

Divlje vode




Lepi se dan za prozor.

Još u njemu drhti svetlost.

Napolju sivo i mokro.

Kiša pere ulice.

Tera u odvode i mnogo ružnih, neizgovorenih reči.

Februar tutnji svojim stazama.

Želi da nas što pre isporuči Baba Marti.

Nešto mu se nismo svideli.

Kao da smo bolesni.

Da. Bolesni.

Kao u bolnici. 

Treći dan, posle rutinske operacije.

Vizita završena.

Sutra idete kući.

Terapija redovna.

Kontrola za tri meseca.

Kad se proleće razbukti.

Kada mlado sunce otera snegove u prošlost.

Kad se šuma probudi.

Kad livade osvanu poprskane maslačcima.

Kad se radoznalo nebo zaplavi.

Kada osmeh pukne preko lica, kao jak šamar.

Tada će krv da potekne kao bujica.

Kao divlje vode kroz sužene kanjone.

Tada je sve moguće.

Prozore će da čisti mekani mrak.

Tada ću sa mesecom da brojim zvezde u padu.

Tada ću jednu da uhvatim u letu.

Tada ću pomisliti da si stvarna.

Tada ću malo da te nagovestim...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović


четвртак, 22. јануар 2026.

Noge iznad oblaka

 



 


Na Debelom brdu je debela magla. Pomešala se sa oblacima. Nekoliko stepeni u minusu.

Oprezno izlazimo iz malog kombija. Brze pripreme. Zatezanje i nameštanje opreme.

 Belina snega se pojačava odsjajem ledene površine. 

Naočare za sunce prizivaju bar tračak vedrine.

 Krećemo se po totalnom ledu. Đonovi klize, dok štapovi drže ravnotežu.

 Ispod kapa navučenih na čelo, kravio se osmeh. 

Pogled ka vrhovima otkriva plavičaste rupe u oblacima. 

Veliki Povlen se  malo skupio od hladnoće.

 Iz dimnjaka planinarskog doma se vijorila tanka linija dima.

 Tri auta su parkirana iznad. Bravo za dobre gume i hrabrost vozača. 

Zavirih u toplu trpezariju.

 Kroz zamagljene naočare prepoznah Micu, vrednu ženu iz kluba Povlen.

-Gde si Mico, sto godina!

-A, vidi ti njega! Nešto si zabradatio, ne mogu da te prepoznam.

-Da, malo sam se kamuflirao, da me vetar ne raspozna.

-Svraćate li na kafu ili posle pešačenja?

-To sam hteo da te pitam. Hoće li biti nečeg za ručak?

-Naravno. Biće pasulj, salata, svratite.

-Hoćemo. Idemo kružnu turu. Kad dobro ogladnimo, a to je oko tri, eto nas.

Prijavih ekipi:

Narode, kaže Mica, biće pasulja za ručak. Svraćamo?

-Pasulj! Uraaaaa!

Uspon na Veliki Povlen je bio nešto lakši od očekivanog. 

Na delovima staze, sneg se otopio. Ubrzo smo na vrhu, rumeni i zadihani.

 Par fotografija i skidanje jednog sloja odeće. Nastavljamo grebenom, bezbedno.

 Oblaci se polako rastežu. Srednji Povlen je skroz pokriven, skrivajući malu kolonu od pogleda.

 Dok smo malo dahnuli dušom, iznad naših glava se ukazalo nebo. 

Slab vetar je donirao tu akciju. Na čas se pojaviše probijeni vidici. To je bio nagoveštaj vedrine. 

Oblak se malo zaigrao. Nastavljamo ka Malom Povlenu.

 Kroz šumarak zaleđenih Jela, čitamo zimsku bajku.

 Potom izlazak na veliko polje, optočeno snegom, slika samo sebe kao akvarel.

 Izvuko smo se do Kneževog polja i crkvice. 

Sunce uporno buši rupe. Možda nam se posreći na vrhu.

 Par zalogaja i gutljaj vode, pa krećemo na tu završnu deonicu. 

Srećemo jednu grupu u povratku.

 Škripi led pod nogama. Đonovi krckaju. Blizu smo. Eto naaaaaas!

Izlazimo na vrh, vrlo mokri i bez daha, ali raspoloženi.

 Sunce se izborilo za malo pažnje. Nebo se zaplavilo. Vetar je zaspao. Milina! 

Malo upijanja toplote. Malo ćutanja. Malo fotkanja. Velikih pola sata uživanja. 

Silazak je neminovan, pa krećemo sa pritisnutom kočnicom u nogama. 

Uz pomoć stabala i štapova, ubrzo smo na livadi. 

Svi smo u komadu, bez padova. Sad je već lakše, nije tako strmo.

 Nastavljamo polako ka domu.

 Sa jednog zaleđenog dela, pomerih se na travu.

 Hopaaaa! Noge se podigoše iznad oblaka. Padoh u deliću sekunde.

 Stražnjica je nastojala da ostavi dublji trag. Svi se zgledaše.

 Ustadoh, prebrojavajući koske i zglobove. Ništa nije škripalo niti otpalo. Dobro je. 

Ma, boli me dupe! Onako, pomalo...

Nešto niže, na stazi omekšaloj i mokroj, oglasila se i Milica.

 Pokušaj spusta na zadnjem  delu.

-Jesi li dobro?

-Nikad bolje!

-Sve na broju?

-Valjda jeste. Ma, boli me dupe!

-To je baš nezgodno...

Napokon, svi stigosmo u dom, u jednom komadu.

 Unutra, toplo, lepo. 

Jedna grupa planinara već isparava višak pasulja. 

Pronalazimo slobodan sto. Ubrzo stiže i Mica sa velikim porcijama. 

Vreo pasulj krepi i dušu i telo. Još i vruća kafa! Ihaaaaj! Teška uživancija.

Prošlo je četiri. Kad pre!

 Kroz prozor gledam mrak kako grize dan.

 Nevoljno napuštamo  udobnu toplinu. Toplo se pozdravljamo sa vrednim ženama.

 Napolju je osetno hladnije. Steže mraz. Koraci su kratki i pipavi.  

Takvi nas i spustiše na početak i kraj. Na Debelo brdo.

 Ostavljamo ga uspavanog i okovanog tamom, dok su gume lizale ledeni asfalt...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

среда, 10. децембар 2025.

5:30



Probudih se iz nekog teškog sna. 

Dobar osjećaj kad skapiraš da nije zbilja.

Uf! 

Čkiljim na displej telefona. 

5:30

Uf!

Iskobeljah se nekako iz kreveta.

Dugačka pješačka tura do toaleta.

Kao da je na kraju svijeta. Tuširanje hladnom vodom! Kao da iglice ulaze pod kožu! Dugačkih deset sekundi.

Peškir. Trljanje. Crven kao rak.

 Uf! Uf!

Vraćam se prilično razbuđen.

Oblačim se u boravku.

Na horizontu se pomalja sunce.

Preko planina kao da je neko prosuo kantu narandžaste boje.

Kao da požar bukti.

Dan se rađa u porođajnim etapama.

Pristavljam vodu za čaj, a potom i za kafu.

Pola zdravo pola ne. Jin i jang.

Potreban je balans.

Čaj pijem na terasi. Upijam svježinu.

Kafu ostavljam da se malo hladne. Dobro ide uz tišinu. 

Osim lišća koje pomjera slab povjetarac, ništa se ne javlja. 

Valjda svi čekaju da se pijevac oglasi.

I javio se, bogami, u šest ili koji minut prije.

I onda, kao po komandi, zakokodakaše koke, zalaja pas Medo, trgnu se i Đina, pa skoči sa fotelje kao oparena.

Protegnu se uz vrata i zalupa šapama. Otvorih joj da izađe.

Sjuri se niz stepenice i potrča do ograde, da pozdravi drugare. 

Grlice uzleteše u poteri za doručkom.

Prvi autobus.

Prvi traktor.

Prvi  kašalj  komšije.

Počeo je dan...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović


Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

уторак, 2. децембар 2025.

Disanje svemira



Pogledah na sat: šest i trideset. Pomislih, još je rano. Mada, za jedno lijepo jutro, upravo kasnim.

Već se odvojio uveliko , taj savršeni dio između svitanja i buđenja svega živog.

Ustadoh naglo, razbuđen mišlju da gubim dragocjene dijelove dana.

Brzo pod tuš. Hladna voda uspostavlja značajan iskorak iz toplih snova.

Volim taj osjećaj jutarnje svježine, koja podstiče životne sokove.

Kuvam čaj od matičnjaka i posle kratkih vježbi za cirkulaciju, izlazim na terasu, okrećući pogled ka suncu.

Već se ustoličilo na horizontu, čekajući odobravajući aplauz.

Poslah mu srdačan pozdrav, dopuštajući koži lica da zablista.

Miris dozrele smokve se tiho šunjao do nosa.

Napuklim stepenicama siđoh u dvorište.

Trava je pila rosu. Ptice su budile dan.

Ispijam malo čaja, stojeći na jednoj nozi.

Tako spojen sa zemljom, vršio sam direktan uvid u disanje svemira.

Duboko udahnuh. 

Veličina svijeta se svela na podnošljivu mjeru.

Još par gutljaja čaja. 

Osjećam se dobro.

Osjećam se vrlo dobro...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

уторак, 7. октобар 2025.

Vetar se baš raspričao




Jutros su procvetale ptice u debeloj tišini krošnje, stare jabuke. 

Tako se i jutro razigralo sa suncem, uz topli naklon nadolazećem danu.


Okrećem pogled direktno u tu sjajnu loptu, zatvorenih očiju, puštajući zrake da mi škakljaju lice.

U daljini  planinski venac plete mrežu sa paučinastim oblacima.

Poslednji tragovi prethodnog dana su odavno iščezli.

Samo je još u uglavi odsjaj proteklih minuta.


Nesklad misli se bori sa vidljivim skladom dana.

Lišće me upoznaje sa povetarcem.

Članovi klana osa nasrtljivo njuškaju dlan. umazan sokom pojedene smokve.

Đina se udobno premešta iz hlada, na jednu dozu sunčanja.

Težek pseći život.


Divan dan, koji ni po čemu neću pamtiti, jer ništa se loše nije desilo.

Obično pamtimo loše stvari.

Ili ne postoji ništa loše, samo smo mi ponekad takvi.

U daljini čujem mukanje krave.

Da li je gladna, odvojena od teleta ili plaća cenu svog obroka u vidu toplog mleka...


Na drugoj strani sela, sa neba silazi  mali oblak, oprezno, preko belih stepenica.

Đina se vratila u hladovinu.

Ose i dalje zuje svoju priču.


Petao u komšiluku ima čudan smisao za humor, kukuriče na svakih deset minuta.

Bojim se da komšinica ne zna za šalu.

Možda je rešila da skuva supu.


Vetar se baš raspričao.

Odoh da pristavim kafu.

Vreme je...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...


среда, 27. август 2025.

Vetar





Vetar kao brzi poštar

Najavljuje kišu


Odozgo sa planine

Niz dolinu, preko grebena


Kroz potoke

Niz gudure


Snažan, hladan,ozbiljan


U svom nastojanju da

Rasčisti put kapima


Koje se skupljaju

Za tren

U male vodene zavese


A onda ubrzano

Pokrije mokrinom


Svu suvoću

Koja se već gušila u sebi


Putevi sipljivo dišu

Magličastom parom


Sve dok sunce

Ponovo ne proviri

Odagna oblak u stranu


Gledajući kako se lišće

Šepuri kristalnim kapima


Uništavajući tanke trake

Njegovog svetla

Kao u sudaru laserskih mačeva


Krovovi kuća se svečano šepure

Okupani, čisti, namirisani


Magla je, kiša se povlači

U ilegalu, posle uspešnog

Gerilskog napada


Sunce je izašlo na teren


Igra se nastavlja

Po njegovim pravilima...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

уторак, 10. јануар 2023.

Dječak od slame






Dok svlačim košulju
 osjetljivosti
Svijet se ravnodušno baškari
 u močvari bezosjećajnosti

Izbledjele farmerke nude mi 
džepove rukama
Na zidnom satu je
 pola pet.
Vrijeme je da se okrenem
 suncu

Direktan put do svijetlosti 
užareno bliješti
Iznad nekih mjesta 
koja bih volio ponovo vidjeti

Malo je ljudi koje dobro poznajem
Otuđenik sam iz pećinskih ćelija
 i nikad na vezi

Snovi mi dolaze u fokusu
 između dvije stone lampe
Ne dajući predjelima
 neke stroge ljepote
Da se prepuste blijedilu
 i nestanu, isčile

Neko stvorenje 
skriveno duboko u meni
Nikako da izađe napolje
 i zbaci me sa ravnoteže 
Skidajući prašinu sa srca

Jednom ću obići sva ta 
skrivena mjesta
Dobro čuvana od
 najezde znatiželje

Mjesta koja me 
plaše i privlače

Tamo gdje sam
 dječak od slame

Čežnjiv za neprekidnim 
lutanjem

Sašiven od 
izdržljivog platna
Ojačanog tragičnim 
smislom za lijepo

Jednom ću plavo 
zaštiti od drugih
Jer mi u glavi izaziva
 kraljevski osjećaj

Koji silazi do usta
 u obliku dugačkog
spiska riječi
 pretvorenih u fini šapat glasova
 koje samo ja mogu da čujem

U svijetu koji sam 
samo sebi stvorio
Svijetu punom 
čarobnjaka
U koji pokušavam 
da se vratim

Putem prekrivenim
 nemilosrdnim plaštom vremena... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 24. октобар 2022.

Odraz nesporazuma






Kratak odsjaj sunca odskače od rijeke
Druga obala  mami visokom topolom

Duboko u meni pitanja se množe
Ali slutim da odgovora nema
Dok se u nedogled proteže
Ovaj  rastegljiv trenutak
U kojem se hrvu tanki kraci magle
Sa umornim i blijedim, bezvoljnim suncem

Izgubljen i pronađen stotinu puta
Zaleđen osmijeh lebdi iznad brade

U vodenom ogledalu je odraz nesporazuma

Stvarnost zna kako se ćuti
Zaborav ne vrijedi ništa

Znam šta sam i ko sam

Iluzija života navire
Kao hladni prsti preko čela

Istina je podmukla, za ne?

Odlučnim koracima korača
Ka mjestu gdje će neminovno stati

Nema straha, dok oštrica siječe
Odumrla očekivanja

Nema straha, nema čekanja
Sve se skupilo u ovo jedino, sada... 
.

Dopisnik iz Džepova Snova
Branislav Makljenović






уторак, 18. октобар 2022.

Kapija





Na mokroj ulici ogleda se sunce
Vjetar odnosi buku gradske vreve

Oktobar je i osjećam se stisnuto
Stiješnjen vitkim tijelom jeseni
I nekih naznaka robusne zime

Po licu klize sjene rđavih misli
Gazim po vlažnom asfaltu

Aveti čuče u kontejnerima
Dok se vrane kočopere okolo
Kao nove fasade na starim zgradama

Širok pogled sa blještavog prozora
Otkriva mačku na ivici krova

Zatvorena je kapija u osinjaku glave
Spoljašnji svijet više ne dopire do mene

Nema ni zvona da neko pozvoni
Dok me predvečernji oblici  zavrću stiskom

Posmatram stvarnost, unutra i spolja
Brojeći minute u kojima narasta
Harmonija zgusnutog življenja

Igra sunca polako blijedi
Prelazeći  na drugu stranu ulice
Svi tragovi nepoznatog su izbrisani 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 23. август 2022.

Prijetio mi je dan suncem







Pojuri me ovaj dan
Istjera napolje i zaprijeti

Da će mi poslati još sunca,
Ako ga budem gledao blijedo
Izađoh brzo da mu se ne zamjerim
Pa uhvatih jednu ulicu za ćošak

Onda lakim korakom krenuh
Ka njenom kraju, brojeći kontejnere

Po njima rove sablasti
Ptice, mačke, psi i ljudi

Ljepota ističe kroz cijevi
I mješa se sa smradom
Na kraju ulice nema nikoga
Svi su otišli u drugu ulicu

Tamo pokušavaju da uhvate ljepotu
Ali ona je u cijevima, ne vide
Istjerao me dan, izbacio vani
Zavirujem u glave prolaznika

Nose ih džaba, prazne su
Samo se klate na ramenima
Prijetio mi je dan suncem
Osjetim ga po glavi i vratu

Vidim malo ljepote van cijevi
Neka tako ostane do večeri
Prijetio mi je dan suncem...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

субота, 12. март 2022.

Navadio se mjesec

 




Opet mjesec na mene skače,
Kao sa visokog hrasta.
Opet me po glavi dotače,
Dok po nebu polako odrasta.
Navadio se na mene, moćan,
Samo prospe te zrake i gleda.
Šteta što uvjek dolazi noćan,
Šteta što mu se sunce ne da.
Ja mu se dajem, oči i dušu,
I glavu, kad je skroz prazna.
Sumnja nekad ščepa za gušu,
Mjesec je poklon ili je kazna?

Navadio se mjesec...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 23. септембар 2021.

Glasovi se vraćaju





U sveopštem ritmu prirode

Skočilo je sunce na horizontu

Budan sam sa osećajem obamrlosti

Gledam kroz oguljen okvir prozora

Glasovi se vraćaju i pričaju mi čudne priče

Iza zavjese vremena koja se polako cijepa

Prelazim na drugu stranu ulice

Da bih se sreo sa smrdljivom ravnodušnošću

Bez osvrta na jato crnih ptica

Koje su me doticale oblacima krila


Gvozdena alka je najavila dolazak

Dok se kapija zatvorila sa treskom


Sjedeći ispred nezapaljene peći

Pokušah ugrijati sunce

Koje je upravo zalazilo

Iznad krošnje  ogoljenog drveta


Zemlja je bacala boje na jesen

Koje je skrivalo žuto lice pod lišćem

Pisma su nosila riječi likujuće radosti

Jer duh je opet počeo da luta... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 23. јул 2021.

Odvrnuta česma

 





Sjedim i čekam nekog vraga
Udobno smješten u žbunu od trna
Da zakoračim misli preko praga
Da sretnem oči dok gleda me srna

Stopljen sa travom i lišćem
Dišem polako i skroz duboko
Osim tog mirisa ništa ne išćem
Samo za te boje budno mi je oko

Sve što je u pokretu porađa i zvuk
U blizini uha zrikavac se budi
Stomak mi zavija kao da je vuk
Sunce već zalazi ili jutrom rudi

Sve se izmješalo u čupavoj glavi
Slavim stari praznik sasvim nove pjesme
Slavim nebo što se ravnodušno plavi
Pijem ovaj život sa odvrnute česme
 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 25. новембар 2020.

Osunčana čula

 







U velikom ogledalu prolaznosti,
Igrala se golišava sjenka,
Neprekidne i postojane sveprisutnosti.


Pogurena pojava je isčezavala na tren,
Sva u raskoši neizmerne zgrčenosti,
Odavno nezaposlenih udova.


Trenutak mira se oslikao,
U trenutku prolaznosti,
Duboko se zanijevši,
Sunčajući sva čula,
Na suncu,
U nekoj maglovitoj,
Hladnoj i vlažnoj zemlji.


Malo toplote se širilo,
Iz kapljica vrele krvi,
Koja se pokušavala probiti,
Kroz nabrekle vene,
Jednog, vrlo skromnog čudovišta.


Ispadale su lude riječi,
Iz novog ludila,
Čiju srž jedino vrag poznaje... 


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

четвртак, 5. новембар 2020.

Trenutna frka






Nečujno kroz zrak letiš,
Malo ti sunce očima smeta.
Probaj na nokat da mi sletiš,
Prije nego od divlje postaneš sveta.

Ako je nokat malo,
Evo ti dlan, ruka cijela.
Na njoj ništa nije procvalo,
Kao što cvijeta tvoja bijela.


Ako je malo i ruka,
Evo me, tu sam  cijeli.
Možda ti budem trenutna frka,
Dok iz te tmine ne izađemo bijeli.

Ako je malo sve to,
Drži se čvrsto za stijene.
Postaćeš sigurno ime sveto,
Dozivano kroz ludačke pijene.

Vidiš li  svijetlo što blista,
Da li to tonemo ka dnu?
I u vodi si potpuno ista,
I u ovom, osušenom snu.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 4. новембар 2020.

Dlakava stijena








Ti dobro znaš

Koliko sam crn

I da moram da se izborim

Za mjesto pod suncem.


Pokriven mahovinom,

Kao dlakava stijena,

Puštam crve iz praznog oka,

Dok se sablasti  roje.


Malo blijede krvi,

Otiče kao  sladak sok,

Iz duboko zarezane brezove kore.


Crni se put iznad glave,

Njime se šetaju potpuno u bijelom,

Vrhovi kose,  rešetajući sjene.


Sve što volim je tamno

I jedina boja si ti,

Potpuno naviknuta na puteve,

Toliko mračne, da im se ne nazire kraj...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović


понедељак, 7. септембар 2020.

Sivo je i hladno

 



Postan dan, bez sunca.
Prolaze ljudi bez lica.
Gledam te kratkotrajne junake,
Sopstvenih, uspavanih života.
Odličan dan koji želim potrošiti,
Dok ne đođe na red, jedan savršen.
U uglu zamagljenog stakla,
Tamnih naočara, blesnuo je,
Trag predvečernjeg sata,
Taj nevidljivi prtljag u gepeku,
Starog dobrog načina razmišljanja.
Gorko ili tamno, sa smislom ili bez,
Direktno ka cilju, putujem bez ikakvog cilja.
Živim izvan vremena, omeđen zidovima kiše. 
Stojim pored ponora, bleda sena čoveka.
Prolazno boravište napuštam, probijajući, 
Nevidljivu opnu uobraženog zadovoljstva.
Ne budi budala! Prolazne su senke.
Nestaju kao svetlost u halapljivom mraku... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović