Još sam ti hteo reći

Još sam ti nešto hteo reći

Da mi grozno nedostaješ

Kako tu granicu tiho preći

Kako uzeti sve to što daješ

Još samo ovo da ti kažem

Mogu i na uho, ispod kose

Možda ću malo i da slažem

Prosipajući po vratu kapi rose

Još bih ti zubima tetovirao usnu

Tu mekanu, a zatvorenu školjku

Posećivao bih te ponovo u snu

I lečio tu neizlečivu boljku

Kad pomisliš da nema više

Ničeg što bih ti radio, dao

Još bih te brao, gljivu posle kiše

Makar i otrovan, na tebe pao

Još bih ti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kiša me kune

Setim se tebe

Oči uprte ka nebu

Traže put ka zvezdama

Lice sazdano od želje

U pogledu redenici

Stojiš mirno repetirana

Čekajući strpljivo

Da se čovek sam ustreli

Nagoveštajem ledenih metaka

Projektilima velikih profila

Dalekih dometa

Željna rušenja

Potpunog razaranja

Uz pomoć 

Osiromašenog duha

Setim se tebe

Živim zaključan

U kiši koja me kune

Čekam te

Na pružnom prelazu

Dok vozovi odvoze

Bojeve glave

Setim se tvoje hladne

U mojoj vreloj

Zaključano

Zapečaćeno

San

Sećam se...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Srebro na prozoru

Spavao sam. Ne baš tvrdo. Onako, na pola oka.

E, da. Sanjao sam nešto. Šta? Ne sećam se mnogo.

Kao, zategnuto mi lice. Nasmejan. Srećan.

Noge plešu. Neki dobar ritam. Argentinski tango, možda.

Nisam nikada bio u Argentini(šteta). Još manje sam znao plesati tango(pomalo).

U snu to lepo ide. Rasplesao se kao leptir. Furaju noge na sve strane. 

Samo da se ne odšarafe, pa otpadnu! Za tango je potrebno dvoje.

Sanjam i neku ženu. Da, da. Zgodnu ženu.

Znaš već kakve su, kao male vrteške. 

Držim je grčevito za ruku, dok drugom pridržavam leđa. 

Više zbog sebe, da ne poletim. Suva mi usta. Žedan sam. 

Odškrinuta su vrata u neobičan svet, u kome sve možeš.

Svet u kome su sva jutra bleštava i gone te u žestoki ritam.

Igraj. Samo igraj...

Neki čudan zvuk mi svrdla glavu. Uporan je. Drobi mi san.

Prokleti telefon!

Petnaest do šest! Čkiljim na jedno oko.

Petak je. Nova godina je stigla juče. Bez čekanja.

Napolju je još mrak. 

Glava se bistri. Idemo na Rudnik. Jees!

Zaplesah dva tri koraka ka kupatilu, sa tendencijom ka padu. 

Hladan mlaz iz tuša je po meni  pevao: "Ona radi u rudniku i život joj nije lak"...

Oblačim se. 

Nešto me probada u levom kolenu.

Na prozor neko prosipa bleštavo srebro.

Svanulo je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

5:30

Probudih se iz nekog teškog sna. 

Dobar osjećaj kad skapiraš da nije zbilja.

Uf! 

Čkiljim na displej telefona. 

5:30

Uf!

Iskobeljah se nekako iz kreveta.

Dugačka pješačka tura do toaleta.

Kao da je na kraju svijeta. Tuširanje hladnom vodom! Kao da iglice ulaze pod kožu! Dugačkih deset sekundi.

Peškir. Trljanje. Crven kao rak.

 Uf! Uf!

Vraćam se prilično razbuđen.

Oblačim se u boravku.

Na horizontu se pomalja sunce.

Preko planina kao da je neko prosuo kantu narandžaste boje.

Kao da požar bukti.

Dan se rađa u porođajnim etapama.

Pristavljam vodu za čaj, a potom i za kafu.

Pola zdravo pola ne. Jin i jang.

Potreban je balans.

Čaj pijem na terasi. Upijam svježinu.

Kafu ostavljam da se malo hladne. Dobro ide uz tišinu. 

Osim lišća koje pomjera slab povjetarac, ništa se ne javlja. 

Valjda svi čekaju da se pijevac oglasi.

I javio se, bogami, u šest ili koji minut prije.

I onda, kao po komandi, zakokodakaše koke, zalaja pas Medo, trgnu se i Đina, pa skoči sa fotelje kao oparena.

Protegnu se uz vrata i zalupa šapama. Otvorih joj da izađe.

Sjuri se niz stepenice i potrča do ograde, da pozdravi drugare. 

Grlice uzleteše u poteri za doručkom.

Prvi autobus.

Prvi traktor.

Prvi  kašalj  komšije.

Počeo je dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Davim tebe u sebi

Davim tebe u sebi

Prateći dan kraju

Popodne već izmiče

Dok kiša plače

Ranjenim kapima

Po užeglom putu

Nije ovo svet koji želim

Niti je dan ispunjen vremenom

Davim te u sebi

Da ne bi vrisnuo

Da ne bi jauk pljuštao

I probio kanale

Zatvorene gomilom straha

Zatrpanog ispod lažne hrabrosti

Rukama negovanih mukama

Davim te u sebi

U ovoj mojoj glavi

Sastavljam komade

Rasutog ega

Psujući mu svašta

Dok on ćuti

Dok se ljuti

Išao sam tamo-vamo

Od nemila do nedraga

Gubio osmeh samo

Vukao za rep vraga

Već je istekao dan

Suton ga negdje vodi

Da se u mraku noć rodi

Da udavi u sebi  san...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Iluzije na pozornici

 

Čeprkam po uzavrelom životu

Jedna po jedna, vatre se gase i pale

Kidam stranice nedovršene priče

Rađaju se strasti u ogromnom hodniku samoće

Vijekovi trajanja su sazdani od otpadaka

Niko ne može da prodre u pustinju

U kojoj je i pijesak prestao da se kovitla

Privlačna tajna života se stopila u san

Razuzdana trka mašte ulazi u finiš

Na pozornici iluzije nestaju kao izmaglica

Dok  glave  vise sa stubova

A noge vezane za pokret i misao

Prolaze u nepoznatom pravcu 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kad tišina vreba

Samo minut mi treba,

Da puknem od tišine,

Koja me puzeći vreba,

Kao voz kad napusti šine.

To je ovo vrijeme iza,

Kad noć polako ode.

Kad svaka misao se kliza,

U jutro što svjetlom me bode.

Samo minut ili možda dva,

Vraćaju me u stvarnost.

Samo si oblak ili si sva?

Da li je i drhtaj podudarnost!?

Ovo je doba kad svi su u snu,

I pomalo, kameni spavači.

Doba kad vučem se po dnu,

Kad sa mene sve se svlači.

Radujem se još jednoj pjesmi,

Ako izađe iz ove surove stege.

Pijem te stalno na tajnoj česmi,

Smiruješ mi krv kroz čudesni rege.

Ako tražiš nekog crnog,

Nekog, ko mješa krv i boje.

Hajde, zavuci se u moj brlog!

Tu gdje nestajem ja, počinje tvoje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Grofica

 

Kada ugasi se svjetlo sa nebesa,

Poprskano, ovlažneno hiljadama kapi kiše.

Iz sjećanja prošetaćeš kao grofica, kontesa,

I probuditi san, da se ne sanja nikada više.

Kosa ti crvenom pokriva leđa,

Klanac se produbio između grudi.

Pogledom sipaš crnilo između veđa,

Dok nijemi krik iz grla se budi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,

Moja te ruka ko grana drži.

Beskrajno dugačka ta je ruka,

I beskrajan je plamen koji me prži.

Ako se ponovo drzneš da sletiš mi na čelo,

Tim predugim nogama staneš na vrata.

Sve tvoje crno procjediću u bijelo,

Poptuno nestati sa oštrim otkucajima sata.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Trenutna frka

Nečujno kroz zrak letiš,
Malo ti sunce očima smeta.
Probaj na nokat da mi sletiš,
Prije nego od divlje postaneš sveta.

Ako je nokat malo,
Evo ti dlan, ruka cijela.
Na njoj ništa nije procvalo,
Kao što cvijeta tvoja bijela.

Ako je malo i ruka,
Evo me, tu sam  cijeli.
Možda ti budem trenutna frka,
Dok iz te tmine ne izađemo bijeli.

Ako je malo sve to,
Drži se čvrsto za stijene.
Postaćeš sigurno ime sveto,
Dozivano kroz ludačke pijene.

Vidiš li  svijetlo što blista,
Da li to tonemo ka dnu?
I u vodi si potpuno ista,
I u ovom, osušenom snu.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Očnjak

Samo reci da ti je usna blizu moje,

I da ti je očnjak gladan ugriza.

Osjećam kako večeras daješ sve svoje,

I kako ti je sve mutno, ovako iz bliza.

Kako dođem i zakucam ti na vrata,

Uporno stojim i ćutim , glasno!

Kao kazaljka polomljenog sata,

Zašto i da uđem, kad je već kasno?

Požuri srećo! Rasteš mi na usni,

Kao tumor, neko strano biće!

Možda te i ovaj rascjepan san usni,

Možda si u meni, dok dan uporno sviće?

Požuri srećo i vidi ima li neko jak,

Možeš li sa takvim nekud da zaploviš .

A da zaveslaš u dvosjedu kajak?

Sigurnije je nego oblake samnom da loviš.

Požuri srećo. Idi malo do đavola!

Kaži mu samo da me poznaješ.

Reci mu, srećo, da dno je ispod bola,

I da sve to lagano, lagano doznaješ.

Grešne riječi pljuju i bodu.
Jedna je i mene pljuvačkom dotakla.
Kad se mnoge skupe, kuda će da odu?

Da li sa ove ili one strane pakla?

Požuri srećo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Samo jedan griz

Jedna je ruka dotakla lice,

Prstima , samo ovlaš po koži.

Iz oka izvadila čelične žice,

Zapalila vatru koju još uvjek loži.

Jedno je oko pogledalo plavo,

Prosulo se u potpuni tirkiz.

Prošlo mi kroz zjenicu, pravo,

Pojelo me, ostao je samo jedan griz.

Jedna je noga prišla mojoj,

I pripila se butinom tijesno.

Uzavrela je u krvi svojoj,

Upalila je i moju bijesno.

Jedna je glava klonula sneno,

Između ramena i moje glave.

Od tada nisam snom ni treno,

Od tada je moje misli slave.

Jedna se žena pomolila iz sna,

Uporno doziva moje ime.

Bože, odakle me ona zna?

Da zovem je, nemam čime.

Jedan san se pomalo budi,

Kao kad magla otkrije rijeku.

Jedan čovjek odavno ludi,

Gledajući ženu kao iluziju neku.

Jedan čovjek gleda iza sebe,

Prazno je, ničeg nema tamo.

Mislio je da će vidjeti tebe,

Nestala si, to oboje znamo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Trnu mi zubi

Trnu mi zubi. Čekajući te, slutim.

Gledam kako ti oko sjeva i blista.

I ovo malo bistrog, svečano mutim,

U parku sjećanja je tvoja bista.

Uzeću te za prst, pridržati blago,

Zadržan u ruci, grijaće nježno.

Privuci mi glavu, biće mi drago,

San se u snu proteže neizbježno.

Odem li tamo gdje nema ljudi,

Nosiću te u rancu, kao vodu, hranu.

Neka te tu, po meni svuda budi,

Kao što sunce jutros po obrvi granu.

Noć jutro u bolovima porađa,

Kida se u utrobi crno, tmina.

Svjetlost mi oči plotunima gađa,

Poljane svijesti oblikuje pješčana dina.

Ne mogu više! Napašću ti misli!

Ujahaću, gazeći sve što ćutiš.

U grč smo se zgrčili, stisli,

Dodirujem te, usnu mi samo slutiš.

Zvijezda promiče, nebom se baca,

Ponire u bezdan, u crne dubine.

Protegla si se kao pod šporetom maca,

Noktima kidaš misao, od njih se gine.

Neću ti više doći. Evo nestadoh, odoh,

Kada te budu žuljale beskrajne noći,

Kao škorpija, sam sebe zabodoh.

U krv će se otrov sliti, lagano doći.

Evo nestadoh...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Snovi se vuku po dnu

Lijepa si kao lincura kraj kamena,
Nezaštićena i potpuno mrka, divlja.
Sa linije tvog lijevog, krhkog, ramena,
Iskra gladnog oka postaje sve življa.

Čuješ li noć, kako odzvanja prazna?
Vjerujem da nisi u dubokom snu?
U tebi se trvu vjerovanja razna, jer
Snovi se vuku ko olovo po riječnom dnu.

Tu sam ja, samo zagrebi ispod kože.
Iz sumnjivog sklada pružam ti ruke.
Ovu predstavu gledaš iz udobne lože,
Neko od glumaca je bačen na muke!

Dotakoh ti kosu, a miris me ujeda!
Na letećem ćilimu smo jedina posada.
Bilo  koji zvuk za uho je uvreda,
Sve ovozemaljsko odjednom je dosada.

Letimo na granici sa nebeskom plavom,
Odnekud, vodopad se čuje hukom.
Pod suncem mlataram polupraznom glavom,
U san propadam sa beskrajnom mukom.

Sve ovozemaljsko odjednom je dosada...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tragovi

Uvlačiš se u san kao pod deku,
Malo podigneš ćošak i legneš.
Osjetim te uhom tako meku,
Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,
Sa ove tvoje lijeve strane.
Ja ležim na mojoj, sav u offu,
I čekam da opet tvoje sunce grane.

Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,
Kao vuk kad žrtvu čupa.
Zatim se pustim, u san dublje sjedam,
I osjetim kako se oko u suzi kupa.

Vrtim se, prevrćem, ludim,
Grebem tvoju stranu, polovinu.
Ne želim nikako da se probudim,
Navikao sam te sanjati lijepu i finu.

Ipak, dođe mi jutro na čelo,
Dotače ga, pa me povuče za uši.
Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,
U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,
Idem bar da operem zube.
Da se malo podignem sa dna,
Stepenik iznad od onih koji gube.

Povuče me jutro za uši...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kako se zoveš, ti...

Kako se zoveš, ti,
crna kao rudarsko okno?
Kako ti je ime, sjeno bez ivica?

Možda si samo breza,
sa crnom korom preko lica?

Ili san što se budi,
kroz tek oprana stakla prozora?

Kako se zoveš, ti,
što stojiš  ispred svog imena?

I herojski podnosiš još jedan dan.
Dok cijelu godinu trgam sa kalendara.

Znam, zoveš se blijesak,
Odbija te staklo iz užarenog oka.

Zoveš se munja, a  gromovi  tuku,
Još jedan dan, koji hrabro podnosiš.

Laži se slivaju sa kišobrana,
Odlaziš u zemlju u kojoj znaju,
Kuda si pošla i kome pripadaš.

U zemlju u kojoj znaju,
Kako se zoveš ti,
Koja tek prelaziš preko mosta.

Ispod je rijeka, a crvena ruka te drži,
Da ne posrneš bez imena.

Ti crna kao rudarsko okno,
Ti sjeno, brezo,munjo, blijesku!

Gdje ćeš?
Kako ćeš?
Zar ćeš?
Ko si ti, dođavola!?


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Zabodi mi riječ

Putujem, vrlo blizu sam  sunca,
Na putu je gadno, osjaćaj je čudan.
Slušam neku vranu kako  bunca.
U skrovištu sna i dalje sam budan.

Putujem, ne žalim se, iz sebe ničem,
Čujem glas koji kaže:Pst! Ćuti!
Kroz šumu urlam, ponekad nježno ričem,
Brzak sam koji se ubrzano muti.

Reci mi nešto! Zabodi mi riječ!
Otvori ranu, krv neka teče!
Čudesna si! Melem je tvoja mliječ.
Od tvog ujeda, rana me uopšte ne peče...

Zabodi mi riječ....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Grofica

Kada se ugasi svjetlo sa nebesa,
Poprskano hiljadama kapi kiše.
Iz sjećanja prošetaćeš kao kontesa,
I probuditi san, da ga ne sanjam više.

Kosa ti crvenom pokriva leđa,
Klanac se produbio između grudi.
Pogledom sipaš crnilo iza vijeđa,
Dok se nijemi  krik iz grla probudi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,
Moja te ruka na granama drži.
Beskrajno dugačka ta je ruka,
I beskrajan plamen koji me prži.

Ako se drzneš i dotakneš mi čelo,
Zgužvanim usnama pređeš preko vrata.
Sve tvoje crno obojiću u bijelo,
I potpuno nestati u mjehuru blata.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Čekajući sutra

U trenu je san bio kao java,
Kratak, dok ga grizu stisnuti zubi.
Ostatak u trakama u meni spava.
Ostatak se u meni duboko gubi.

Hoću da zgrabim to što je sada,
Pa da povedem igru bijesa i želje
Igru kojoj si uvjek bila rada,
Čekajući sutra, dok juče te melje.

Nije sve tako, kako ti dolazi u oko,
Nije sve tupo, bljutavo i jadno.
Stani čvrsto, udahni san duboko,
Zagrizi ovaj tren, halapljivo i gladno.

Kad osjetiš kako ti vjetar kvari frizuru,
Navuci osmjeh umjesto kapuljače.
I svijet ceš ugledati kroz novu vizuru,
Ako te bude strah, samo me stegni jače.

Stegni me tako da pomodri ruka,
Neka se zaustavi krv kroz venu.
Nasmij se, dok grlim te oko struka,
Nasmij se u ovom neprolaznom trenu.

U trenu je san bio kao java...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Gvozdena noć

Gvozdena je noć, a isti mir,
Nešto mi pritiska dušu.
Bojim se sna, kao da je vir,
Kroz mene ledeni vjetrovi pušu.

Piljim ispred sebe, nadolazi dan,
Oči umorne, ukočene, blijede.
Hoće li se raspršiti uobraženi san?
Ili će mi dodati još dvije,tri sijede?

Još jedna noć, napetost raste,
Gvozdena noć, okovana mrazom.
Mozak mi sav ogrezo u kraste,
Vuče me za nos neprolaznom stazom.

Čudno jutro se cijedi  iz tame,
Svjetlo liže oči kao da nešto zna.
Samo jedna sova ovog trena zna me,
Još jedna noć je, kao ponor bez dna.

Mjesec je bijela školjka na nebu,
Lovim ga mrežama istanjene svijesti.
Crvljive misli u glavi me grebu.
Na rubu ludila, sa vragom ću se sresti.

Čudno jutro se cijedi iz tame…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović