Otima se pogled

I sada se sjetim,

Tvojih oštrih obrva,

Hoću na jednu da sletim,

Jer si mi jutros misao prva.

Voda curi iz oka,

Jezikom lovim te kapi,

Puna su usta tog soka,

A ime ti sa usana vapi.

Otima se pogled, bježi,

Srećem ga samo na čas.

Oko u glavi duboko leži,

Njime uvijek potakneš glas.

Na čelu urezana bora,

Ljubim je da nestane,

Puno i dugo, kada se mora,

Sve dok planeta ne stane.

A riječi, teško nalaze put,

Pa mora da se desi dodir. 

Ponekad uštogljen i krut,

Nekad je vatra, ponekad mir.

Riječi teško nalaze put...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Nestali u mraku

Hoću da svijet izblijedi,
Uvaljan u jesenje boje.
Da ubrzo i zima slijedi,
Da saznam u meni ko je?

Samo jednom da skoči,
Mjesec iza krošnje duda.
Pa da iz duplje izađu oči,
Obojene istim sjajem svuda.

Hoću da na mene sjedne,
Sav jad koji me odavno guši.
Pa da se sjetim samo jedne,
Želje što rovi mi po duši.

Još jedan dan se topi sada,
Dok se mjesec sprema za bis.
Jedno mi ime na pamet pada,
Ime što pogled tjera u vis.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

U blesku vode

Pitam naraslu napetost, gde si?
Reče mi, potraži je u blesku vode.
Okrećem se, gledam, u vazduhu visi,
Dugačko sećanje što misli mi bode!

Ne znam ti ime, ništa o tebi!
Samo me zrak probija iz oka!
Zubima na usni mi znak zagrebi.
Nek curi krv isceđenog soka.

Da ti kažem nešto lepo?
Nešto neposredno u uho?
Gledam te, a sve mi je slepo,
Dotičem te, a sve mi je gluho.

Vidim te u blesku vode...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kako se zoveš, ti...

Kako se zoveš, ti,
crna kao rudarsko okno?
Kako ti je ime, sjeno bez ivica?

Možda si samo breza,
sa crnom korom preko lica?

Ili san što se budi,
kroz tek oprana stakla prozora?

Kako se zoveš, ti,
što stojiš  ispred svog imena?

I herojski podnosiš još jedan dan.
Dok cijelu godinu trgam sa kalendara.

Znam, zoveš se blijesak,
Odbija te staklo iz užarenog oka.

Zoveš se munja, a  gromovi  tuku,
Još jedan dan, koji hrabro podnosiš.

Laži se slivaju sa kišobrana,
Odlaziš u zemlju u kojoj znaju,
Kuda si pošla i kome pripadaš.

U zemlju u kojoj znaju,
Kako se zoveš ti,
Koja tek prelaziš preko mosta.

Ispod je rijeka, a crvena ruka te drži,
Da ne posrneš bez imena.

Ti crna kao rudarsko okno,
Ti sjeno, brezo,munjo, blijesku!

Gdje ćeš?
Kako ćeš?
Zar ćeš?
Ko si ti, dođavola!?


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Večan dan

Dođi brzo, nasloni se na rame,

Da osetim miris vetra u kosi.

Da dve glave, malo budu same,

Dođi brzo, ma tuga nek se nosi!

Ne pitah te, kako ti je ime,

A držim te satima za ruku.

U očima mi  otopliše zime,

I leta me snažno u tebe vuku.

Ti  ne govoriš, ne pitaš ništa,

Samo se ugnezdiš kao Sova.

To postaje deo našeg igrališta,

Noćima poznata, jutrima nova.

Ti ne pitaš ništa,samo ćutiš,

Gledam ti suzu kako se suši.

Osećam da nadolaznost slutiš,

I da te strah obuzima, guši.

Ti ne pričaš ništa, sve znaš,

A i šta će ti, pobogu reči.

Ovaj dan je večan i naš,

Ova večnost nas pomalo i leči.

Ti ne pitaš ništa...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Vječnost

Dođi brzo, nasloni se na rame,

Da osjetim miris vjetra u kosi.

Da dvije glave malo budu same,

Dođi brzo, ma tuga nek se nosi!

Ne pitah te, kako ti je ime,

A držim te satima za ruku.

U očima mi  otopliše zime

I ljeta me snažno u tebe vuku.

Ti ne govoriš, ne pitaš ništa,

Samo se ugnijezdiš kao Sova.

To postane  dio našeg igrališta,

Noćima poznata, jutrima nova.

Ti ne pitaš ništa,samo ćutiš,

Gledam ti suzu kako se suši.

Osjećam da nadolaznost slutiš,

I da te strah obuzima i guši.

Ti ne pričaš ništa, sve znaš,

A i šta će ti, pobogu riječi!

Da ovaj dan je vječan i naš,

I da nas ta vječnost pomalo liječi.

Ti ne pitaš ništa...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović