Vječnost

Dođi brzo, nasloni se na rame,

Da osjetim miris vjetra u kosi.

Da dvije glave malo budu same,

Dođi brzo, ma tuga nek se nosi!

Ne pitah te, kako ti je ime,

A držim te satima za ruku.

U očima mi  otopliše zime

I ljeta me snažno u tebe vuku.

Ti ne govoriš, ne pitaš ništa,

Samo se ugnijezdiš kao Sova.

To postane  dio našeg igrališta,

Noćima poznata, jutrima nova.

Ti ne pitaš ništa,samo ćutiš,

Gledam ti suzu kako se suši.

Osjećam da nadolaznost slutiš,

I da te strah obuzima i guši.

Ti ne pričaš ništa, sve znaš,

A i šta će ti, pobogu riječi!

Da ovaj dan je vječan i naš,

I da nas ta vječnost pomalo liječi.

Ti ne pitaš ništa...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović