Put ka nebu

U duši plače zadušnička subota,
U očima gore upaljene  svijeće.
Ušima resko odzvanja grehota,
Na srce poznata pjesma slijeće.

Zapjevaću  glasno riječi koje bole,
Pomenuću imena koja čuvaju škrti.
Odlaze polako, oni što se vole,
Ostavljaju trag i prkose smrti.

Ubrzo će riječi tonuti u ćutanje,
Osim tišine, ničeg neće biti.
Po beskraju slijedi tiho plutanje,
Sebe od sebe ne mogu sakriti.

Odlazi nasmijani dan u tamu,
Trepavice gase ono malo vatre.
Negdje usput se zakopavam u jamu,
I puštam se vragu da me brzo satre.

Na putu ka nebu, svijet polako gasne,
Samo još titra drhtav plamen svijeće.
Sve nježnosti sada, neumitno kasne,
Samo smrti naše, zakasniti neće.

Odlaze polako...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović