Davim tebe u sebi

Davim tebe u sebi

Prateći dan kraju

Popodne već izmiče

Dok kiša plače

Ranjenim kapima

Po užeglom putu

Nije ovo svet koji želim

Niti je dan ispunjen vremenom

Davim te u sebi

Da ne bi vrisnuo

Da ne bi jauk pljuštao

I probio kanale

Zatvorene gomilom straha

Zatrpanog ispod lažne hrabrosti

Rukama negovanih mukama

Davim te u sebi

U ovoj mojoj glavi

Sastavljam komade

Rasutog ega

Psujući mu svašta

Dok on ćuti

Dok se ljuti

Išao sam tamo-vamo

Od nemila do nedraga

Gubio osmeh samo

Vukao za rep vraga

Već je istekao dan

Suton ga negdje vodi

Da se u mraku noć rodi

Da udavi u sebi  san...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Odvrnuta česma

 

Sjedim i čekam nekog vraga
Udobno smješten u žbunu od trna
Da zakoračim misli preko praga
Da sretnem oči dok gleda me srna

Stopljen sa travom i lišćem
Dišem polako i skroz duboko
Osim tog mirisa ništa ne išćem
Samo za te boje budno mi je oko

Sve što je u pokretu porađa i zvuk
U blizini uha zrikavac se budi
Stomak mi zavija kao da je vuk
Sunce već zalazi ili jutrom rudi

Sve se izmješalo u čupavoj glavi
Slavim stari praznik sasvim nove pjesme
Slavim nebo što se ravnodušno plavi
Pijem ovaj život sa odvrnute česme 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sam sa sobom sudaren

Sav moj svijet se srušio.
Sasjekao sam ga u komade.
Vlastitim rukama ga ugušio
Bez pitanja: a šta mi to rade?

Stojim na ulici, popljuvan i sam,
Posred izmučenog lica udaren.
Sve što mi treba, odavno već znam,
Ponovo sam, sam sa sobom sudaren.

Znoj se niz lice uporno cijedi,
Pitam se kamo da odem sada? 
Kako pobjeći ovoj ljepljivoj bijedi?
Kako, kad vrag suvereno vlada?

Noge od olova ništa ne pokreće,
Kao da zauvjek pripadoh cesti.
Nijedan korak nikuda  neće,
Nijedan pogled ne mogu sresti.

Ukopan, do pola kao u grobu,
Gledam u zemlju, u nebo ne mogu.
Evo prodajem savjest kao robu.
Davno sam kleknuo,molim se Bogu.

Misliš da  svijetom vlada vrag,
A boga traziš kad suze poteku?
Objema nogama zastani na prag,
Pomoli se i zbaci đavola u rijeku.

Kad začuješ krik, to je tvoj glas,
Ubrzo će i svjetlost da  te kupa.
Zaurlaj žestoko, jer stiže ti spas,
Sa druge strane vrata, neko ti lupa.

Zaurlaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tiho je, kao pred kišu...

Mi nismo birali kraj,
On je došao nervozan,sam.
Kao kad april presječe maj,
I sopstvenu sliku ubaci u ram.

Napolju je tiho, kao pred kišu.
Vidljivost mijenjam i prstima diram.
Misli što po vijugama nešto pišu.
Na sred raskršća krećem da sabiram.

Još danas ću ti ravnati sjene.
Sve ću ti danas srušiti i pobjeći.
Iz usta mi cure ludačke pjene.
Iz ove drame izlazim luđi i veći.


Ako me uhvatiš u laži,
Stegni me za vrat jako.
Nijednu riječ mi ne kaži,
Dok idem k vragu, lako, ako...

Tiho je, kao pred kišu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Gvozdena noć

Gvozdena je noć, a isti mir,
Nešto mi pritiska dušu.
Bojim se sna, kao da je vir,
Kroz mene ledeni vjetrovi pušu.

Piljim ispred sebe, nadolazi dan,
Oči umorne, ukočene, blijede.
Hoće li se raspršiti uobraženi san?
Ili će mi dodati još dvije,tri sijede?

Još jedna noć, napetost raste,
Gvozdena noć, okovana mrazom.
Mozak mi sav ogrezo u kraste,
Vuče me za nos neprolaznom stazom.

Čudno jutro se cijedi  iz tame,
Svjetlo liže oči kao da nešto zna.
Samo jedna sova ovog trena zna me,
Još jedna noć je, kao ponor bez dna.

Mjesec je bijela školjka na nebu,
Lovim ga mrežama istanjene svijesti.
Crvljive misli u glavi me grebu.
Na rubu ludila, sa vragom ću se sresti.

Čudno jutro se cijedi iz tame…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Put ka nebu

U duši plače zadušnička subota,
U očima gore upaljene  svijeće.
Ušima resko odzvanja grehota,
Na srce poznata pjesma slijeće.

Zapjevaću  glasno riječi koje bole,
Pomenuću imena koja čuvaju škrti.
Odlaze polako, oni što se vole,
Ostavljaju trag i prkose smrti.

Ubrzo će riječi tonuti u ćutanje,
Osim tišine, ničeg neće biti.
Po beskraju slijedi tiho plutanje,
Sebe od sebe ne mogu sakriti.

Odlazi nasmijani dan u tamu,
Trepavice gase ono malo vatre.
Negdje usput se zakopavam u jamu,
I puštam se vragu da me brzo satre.

Na putu ka nebu, svijet polako gasne,
Samo još titra drhtav plamen svijeće.
Sve nježnosti sada, neumitno kasne,
Samo smrti naše, zakasniti neće.

Odlaze polako...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Osmjeh Pume

Noćas si nešto tiha, samo ćutiš!?

Zoveš li se Puma ili možda griješim?

Bistre potoke još po malo mutiš,

Provučenom rukom , niz vrat te tješim.

Malo sam zakasnio! Ništa da ti dam,

Svi moji topovi su prazni, bez granata.

Gledam te kroz nišan i potpuno sam sam,

Šapćem zbogom i nogom zatvaram vrata!

Hajde, samo mi priznaj da nisi!?

Nisi prosula taj osmjeh po šumi?

Sa usana, mali vrag se klati, visi,

Bijele je boje, kao i osmjeh Pumi.

Nebo sipa  ludilo, tešku priču!

Drhtim  dok padaju kiše, grad!

Sa  proplanka rogati jeleni riču,

Da li si ovdje ili si nestala sad?

Iz osmjeha, bijeli vrag ti visi....

Dopisnik iz Džepova  Snova:

Branislav  Makljenović

Bludna si

Ispod osmjeha ti sijaju zubi,

Očnjakom grizeš moje zvijeri.

Ispod obrve ti se blijesak gubi,

Od oka do oka, pokret ih mjeri.

Čujem krila kako lete,

Toranj sa Avale gleda me čudno.

Vrag ubrzano granjem kolibu plete,

Grad me u ralje uzima budno.

Hajde prepusti se, budi luda!

Hrabro me uništi i baci lavu!

Od nevinih, koliko ima bludnih?

Stavi mi na rame, otkinutu glavu...

Čujem krila kako lete...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović