Zakačiću ti osmeh

 

Neću se vraćati tebi

Okrenuo sam ti leđa

Samo bih malo ka sebi

U ogledalu je slika bleđa

 

Ako sam jezikom grub

Misli su mi mekane, blage

Vezani žicom, kao za stub

Pod maglom jutarnje vlage

 

Neću se vraćati uvek  isti

Šta će ti još jedan vrag

Neću ti prljati ni dan čisti

Niti psovku vezati za prag

 

Zakačiću ti osmeh na rame

Onaj koji si ti dala meni

Dok reči odzvanjaju same

Skriven u sopstvenoj sjeni-

 

Zakačiću ti osmeh...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Lica uzorana brigama

Miris prosečnosti

Dopire do hladnog

Dodira razočarenja

Likovi pod kapama

Brane se od sjaja

Tek rođenog dana

Pokrivajući telo kaputom

Punim tajnih odaja

Pogled uperen u vrhove

Pohabanih cipela

Govori reči

Nikad izgovorene

Uši navikle na buku

Osećaju se loše

Pod slojem prašnjave tišine

Notorne izbeglice

Iz realnosti

Serijski migranti 

Iz emotivnih kriza

Lica uzorana brigama

Duboke brazde

Mračnih misli

Potpuni nesklad

Između juče i sutra

Lomi se parazitska veza

Sa ovim nesnosnim danas...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Divlje vode

Lepi se dan za prozor.

Još u njemu drhti svetlost.

Napolju sivo i mokro.

Kiša pere ulice.

Tera u odvode i mnogo ružnih, neizgovorenih reči.

Februar tutnji svojim stazama.

Želi da nas što pre isporuči Baba Marti.

Nešto mu se nismo svideli.

Kao da smo bolesni.

Da. Bolesni.

Kao u bolnici. 

Treći dan, posle rutinske operacije.

Vizita završena.

Sutra idete kući.

Terapija redovna.

Kontrola za tri meseca.

Kad se proleće razbukti.

Kada mlado sunce otera snegove u prošlost.

Kad se šuma probudi.

Kad livade osvanu poprskane maslačcima.

Kad se radoznalo nebo zaplavi.

Kada osmeh pukne preko lica, kao jak šamar.

Tada će krv da potekne kao bujica.

Kao divlje vode kroz sužene kanjone.

Tada je sve moguće.

Prozore će da čisti mekani mrak.

Tada ću sa mesecom da brojim zvezde u padu.

Tada ću jednu da uhvatim u letu.

Tada ću pomisliti da si stvarna.

Tada ću malo da te nagovestim...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Izvan debelih okvira

 

Osećam da si tu negde,

Pritajena zver, u šumi.

Dozivam te zviždukom,

Ali sa usana nema zvuka.

Srce je mirno i stabilno,

Dok sena sećanja,

Ne prizove celu vojsku,

Spremnu da uništi,

Sve što se pokaže,

Izvan debelih okvira.

Kako da verujem,

Kako da shvatim,

Kad svuda vlada mrak?

Svuda si kada više nema reči.

Tu si kad je vreme da odeš.

Vređaš me kada me ništa ne pogađa.

Voliš me kada više nije važno.

Izluđuješ me kad sam odavno lud.

Osećam da si tu.

Samo pusti neki krik!

Nek ta šuma u kojoj se kriješ,

Upije sve ono što bi se svakako rasulo

U ledeno siktavi vetar.

Pusti neki krik... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

U vazduhu lebdi zamrlost

 

Duga i studena ćutanja,

Šište iz tamnih dubina.

Vreme beskrajno.

Jedva vidljivi pokreti.

Ne vidimo se,

Ne čujemo se.

Sve je zastalo.

U vazduhu lebdi zamrlost.

Rastavljamo reči od reči.

Pitanja se šalju preko rovova.

Niko tišinu ne remeti.

Doživotno je ćutanje,

Iskidani slogovi se gube,

Propadaju nepovratno u ambis... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Čvrsto stisnuti kapci

Davni strah na tvom licu,
Ima oblik krupnih očiju.
Naviknutih na širenje zjenica
Ispod čvrsto stisnutih kapaka.

U tebi vrišti bujica podsvesti,
Prolazeći kroz pukotine vremena.
Spuštaš ramena skroz nisko,
Da govor tela bude potpuno jasan.

Bojiš se sopstvene senke,
Koja ti se uvija oko nogu.
Kao pas željan pažnje,
Dok neprestano vrti repom.

Znam, bodriš se ćutanjem,
Jer su reči odavno presušile.
Stiskaš usne u ravnu crtu,
Prelazeći granicu iz straha u bol.

Sklupčana u uglu svesnog,
Čekaš malo svetla da poprska tamu.
Iz koje više i ne pokušavaš izaći,
Jer si odavno njen sastavni deo.

Strah ima oblik krupnih očiju...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Jedno mjesto

Na mjestu gdje se dodiruju priče,

Volim da legnem i malo ćutim.

Da gledam na koga riječi liče,

Nečije lice da malo naslutim.

Nije mi teško ni kad se pojavi oblak,

Iznad krovova kad hoće kiša,

Ni kad začujem tvoj korak lak,

Nije mi teško, kad sve se utiša.

Samo se ispod kose naježim,

Utrnem, kao da kreće narkoza.

I ako sam htio, neću da bježim,

Jer čarobnjaci ne bježe iz Oza.

Želim da sretnem jednu Alisu,

Kako upravo izlazi iz zemlje čuda.

Da neko na kraju navuče kulisu,

Da me zapahne osmjehom, mala luda.

Čekaću ispod krovova dok kiša se cijedi,

Dok noge mi štrče iz mutne barice.

Čekaću, dok ne postanemo sijedi,

I sve dok nam priča ne ozari lice.

Ako neko prepozna to mjesto,

Neka ćuti i čuva ga za sebe.

Svoju Alisu neka podigne na prijesto,

Ja sam već odavno, tu stavio tebe.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Kako to opisati

Od sreće ne možeš disati,

Kad slušaš poznati stih.

Pokušavaš mi to opisati,

A glas ti je mekan i tih.

U oku ti odsjaj čuđenja,

Zar je već provirio dan?

Sa lica nestaje trag buđenja,

Pod jastuk je skliznuo san.

Sve riječi su stale na vrh prsta,

Sa čela ti sklanjam pramen kose.

I meni već osmjeh zateže usta,

Sa tvojim usnama moje se nose.

Ubrzo si dan zajahala skokom,

Zgrabila ga čvrsto rukama za grivu.

Nestalo je čuđenje i sinulo oko,

I sunce je zlatom poprskalo Ivu.

Dok pjevušim poznati refren,

Od sreće ne mogu disati.

U mojoj glavi si svaki tren,

Kako to opisati...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Put ka nebu

U duši plače zadušnička subota,
U očima gore upaljene  svijeće.
Ušima resko odzvanja grehota,
Na srce poznata pjesma slijeće.

Zapjevaću  glasno riječi koje bole,
Pomenuću imena koja čuvaju škrti.
Odlaze polako, oni što se vole,
Ostavljaju trag i prkose smrti.

Ubrzo će riječi tonuti u ćutanje,
Osim tišine, ničeg neće biti.
Po beskraju slijedi tiho plutanje,
Sebe od sebe ne mogu sakriti.

Odlazi nasmijani dan u tamu,
Trepavice gase ono malo vatre.
Negdje usput se zakopavam u jamu,
I puštam se vragu da me brzo satre.

Na putu ka nebu, svijet polako gasne,
Samo još titra drhtav plamen svijeće.
Sve nježnosti sada, neumitno kasne,
Samo smrti naše, zakasniti neće.

Odlaze polako...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Otvori vrata

Navrati ponekad čudan dan,
Pa krene da te grebe po koži.
Uspješno ti osujeti svaki plan,
I sve tmurno, nekako umnoži.

Obično takvom ne otvaram vrata,
Sam me pronašao preko telefona.
Kao da me ščepšaše lešinara jata,
Kao da me nagazilo stopalo slona.

Nerviram se i boli me glava,
I sve što uzmem lomi se, ispada.
Riječi zelene, kao na izvoru Mlava,
Zelenom i sebe popljujem tada.

Probaću nekako da se smirim,
Pustiću dan neka naplati račune.
Odoh da dišem duboko i zavirim,
U ćoškove uma gdje psovka trne.

Navrati  ponekad čudan dan,
Baš onda kad ne znaš gdje ni kud.
Pa ti pomno zagleda u dlan,
Namigne i kaže: e jesi malo lud.

Navrati ponekad čudan dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Lijepe riječi

Lijepe riječi klize iz usta,

Dok se foliramo, poluprazni.

I ova pjesma je potpuno pusta,

Dok je ne čuju ljudi razni.

Šta je to ostalo od ljepote?

Samo lijepa riječ, dvije?

One mogu da te ovaplote,

One puze, ujedaju, one su zmije.

Lijepe riječi, a usta gadna,

Dah truležom izlazi iz grla.

Usna je tog truleža  gladna!

Riječ je tu začeta i zamrla.

Šta je to ostalo, posle stihije?

Kroz dušu prohujao cunami!

Ovaj, po malo falš, stih je,

Sve dok ne ostanemo sami.

Nokti po noktima grebu,

Crno se vidi, boja je čista.

Preživjeću i na crnom hljebu,

I ti pored mene, ne živiš ista.

Daj, vrisni! Pozovi me!

Daj, šta se to foliraš!

I u noć odmah, povij me!

Uzmi sve, kad možeš da biraš.

Upadaj u moj vagon,

U njemu se vozim daleko.

Uz tebe je i moj nagon,

Uz tebe sam i ja neko.

Daj, zaključaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Lagano i tiho

Ulaziš mi u stih,
Kao mačka kad lovi miša.
Svaki pokret ti je lagan i tih,
Kad uđeš i u meni se sve utiša.

Ušla si i pretvorena u slova,
Dobijaš drugačiji, čudan oblik.
Sada si svježa i potpuno nova,
U ogledalu gledam tvoj lik.

Samo nekoliko riječi je dosta,
Da krenem tebi i da te povučem.
U sebe, tamo gdje odavno posta,
Ne mogu sa sebe da te svučem!

Pripijaš se uz mene, kao pčela,
Mekano, krilom i svilom iz oka.
Prstom ćeš me dotaći ili ćeš cijela?
I pustiti malo sladunjavog soka.

Neka malo oteče iz vena krvi,
Nakupilo se tu svakakvog blata.
Gmižemo jedno po drugom kao crvi,

Drhteći kao vojska pred objavom rata.

Ne mogu sa sebe da te svučem...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Limitiran

Limitiran sam ,ženo, danas,

Iznad i  ispod su samo riječi.

Ti samo glavom zaniječi,

Neko je bio kriv za nas.

Ograničen sam, ženo, tup,

Sve nestaje iz moje svijesti.

Ali odatle nemam nikakvih vijesti.

Valjda  sam po malo i glup.

Ja sam  ženo, zagrađen u tor,

Njemu pripada moja vrsta.

 Po malo , dok si mi ti čvrsta,

Po malo sam gmižući stvor.

Evo, nokte u rame zabijam,

Rame mi sijeku ozebli  nokti.

 Dok divlja svinja u tebi rokti,

Četvoronoške se u sebe sabijam.

Iz mene ženo, napadaju vuci,

I  sam ih se po malo plašim.

Ne zovi me strancem, nego našim,

Danas me dugim motkama tuci.

Iz mene kad prokulja krv,

Ženo, sve se tad  raspada.

Kome to na pamet pada,

Da jak sam, dok puzim kao crv.

Sve je to daleko ili možda blisko,

U šaci mi je ostao tvoj čuperak.

Gori kao smolom namazan iverak,

Pod tobom tlo, je oprao moj brisko.

 

Puzim kao crv...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović