Od
sreće ne možeš disati,
Kad
slušaš poznati stih.
Pokušavaš
mi to opisati,
A
glas ti je mekan i tih.
U
oku ti odsjaj čuđenja,
Zar
je već provirio dan?
Sa
lica nestaje trag buđenja,
Pod
jastuk je skliznuo san.
Sve
riječi su stale na vrh prsta,
Sa
čela ti sklanjam pramen kose.
I
meni već osmjeh zateže usta,
Sa
tvojim usnama moje se nose.
Ubrzo
si dan zajahala skokom,
Zgrabila
ga čvrsto rukama za grivu.
Nestalo
je čuđenje i sinulo oko,
I
sunce je zlatom poprskalo Ivu.
Dok
pjevušim poznati refren,
Od
sreće ne mogu disati.
U
mojoj glavi si svaki tren,
Kako
to opisati...
Dopisnik
iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар