Glava u oblaku

Kotrljaju se polovne riječi,

Sa umornih, stisnutih usana.

Gazeći misli kao preraslu travu,

Koračam po sred neizbježnog.

Dobro je, da bolje ne može...

Stisnutim zubima grizem vazduh,

Što izlazi iz škrto naduvanih pluća.

Zadah umiranja oblaže nosnice.

Svaki udisaj donosi još malo agonije.

Dobro je, da bolje ne može...

Iako maločas otjerane iz glave,

Opet se skupljaju po ćoškovima,

Misli koje čine um vrlo trulim,

I spremnim na svaku vrstu dogovora.

Dobro je, da bolje ne može...

Pokušavam u skoku glavom dotaći oblak,

I za malo mi to na tren i uspjeva.

Zakačih ga nakostriješenom obrvom,

I sav kišni teret sruči mi se na glavu.

Dobro je, da bolje ne može...

Tako mokar, otvaram ukočena usta,

Hvatajući još malo sirovog zraka,

Skupljajući snagu za dodatni korak,

Korak koji me do sada nije odveo nikuda.

Dobro je, da bolje ne može...

Ovog puta sam spreman za skok.

Spremna je i litica da odbije eho,

Kada se otme krik iz grla,

Kojim se i dalje branim od propadanja.

Dobro je, da bolje ne može...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Kako to opisati

Od sreće ne možeš disati,

Kad slušaš poznati stih.

Pokušavaš mi to opisati,

A glas ti je mekan i tih.

U oku ti odsjaj čuđenja,

Zar je već provirio dan?

Sa lica nestaje trag buđenja,

Pod jastuk je skliznuo san.

Sve riječi su stale na vrh prsta,

Sa čela ti sklanjam pramen kose.

I meni već osmjeh zateže usta,

Sa tvojim usnama moje se nose.

Ubrzo si dan zajahala skokom,

Zgrabila ga čvrsto rukama za grivu.

Nestalo je čuđenje i sinulo oko,

I sunce je zlatom poprskalo Ivu.

Dok pjevušim poznati refren,

Od sreće ne mogu disati.

U mojoj glavi si svaki tren,

Kako to opisati...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović