Pogledaj kroz prozor

Pogledaj kroz prozor.

Ulice su duge i mokre.
Nijedan pogled ne dopire
Do njihovog srastanja.

Ako pogledaš gore,
I nebo nije sjajno mjesto.
Tmurni oblaci cijede kišu,
Niz šuplje i zarđale oluke.

Ostaješ ovdje samo ti.
Pogledaj u sebe duboko
I odbaci sve sumnje i stege.
Jer ovo je dan velikog obračuna.

Dan koji ćeš pamtiti,
Po tom blesavom zvuku,
Kišnih kapi koje udaraju,
Neprestani tik, tak, tik, tak.

I sve drugo će otpasti,
Otići gdje mu je i mjesto,
U tamni ćošak zaborava,
Dok ti se glava klati,
U ritmu nekog sanjivog džeza.

Zatečen si u lovu na veštice,
Bez ikakvog oružja, osim zuba,
Naoštrenih na kostima,
Nekih upravo izumrlih životinja,

Još uvijek sa tragovima krvi,
Tople, crvene i mokre,
Kao ta kiša, što odozgo,
Napaja to ludilo,
Teško kao voz, 

na sporednom kolosjeku... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Glava u oblaku

Kotrljaju se polovne riječi,

Sa umornih, stisnutih usana.

Gazeći misli kao preraslu travu,

Koračam po sred neizbježnog.

Dobro je, da bolje ne može...

Stisnutim zubima grizem vazduh,

Što izlazi iz škrto naduvanih pluća.

Zadah umiranja oblaže nosnice.

Svaki udisaj donosi još malo agonije.

Dobro je, da bolje ne može...

Iako maločas otjerane iz glave,

Opet se skupljaju po ćoškovima,

Misli koje čine um vrlo trulim,

I spremnim na svaku vrstu dogovora.

Dobro je, da bolje ne može...

Pokušavam u skoku glavom dotaći oblak,

I za malo mi to na tren i uspjeva.

Zakačih ga nakostriješenom obrvom,

I sav kišni teret sruči mi se na glavu.

Dobro je, da bolje ne može...

Tako mokar, otvaram ukočena usta,

Hvatajući još malo sirovog zraka,

Skupljajući snagu za dodatni korak,

Korak koji me do sada nije odveo nikuda.

Dobro je, da bolje ne može...

Ovog puta sam spreman za skok.

Spremna je i litica da odbije eho,

Kada se otme krik iz grla,

Kojim se i dalje branim od propadanja.

Dobro je, da bolje ne može...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović