U kavezu skrivenog razuma

Vrela ruka je na čelu

Iznad natuštenih obrva

Utjeha dolazi iz ćutanja
Sa stolice bez naslona
Besprekorno ispravljenih leđa

Slike prošlog dana
Naviru iza zatvorenih očiju

Užurbana prolaznost
Skakuće gore dole

Stojim u nekom maglovitom uglu
Čvrsto ubijeđen da tu stanujem
I da me uopšte ne primjećuje
Čovjek koji lupa štapom
Dok promiče mračnom ulicom

Neobičan, čudan čovjek

Još čudniji je onaj što ga gleda
Kroz stisnite prolaze između trepavica

Smjelost je glatko prolazila
Dok se ustegnutost zaglavila
U tom uglu isfoliranog divljenja

Ruka na vratima
Kap po kap otiče razum

Užasnut i sam na tamnoj strani ulice
Grubo razmičem zavjese
U kavezu skrivenog razuma

Sloboda hladi lice
Oštrije od leda

Ljudi se ugibaju

Dugi životi bez smisla

Jadna, napaćena bića
Ptice bez cvrkuta

Nijema pesma pritajenog straha
Zastrašujuća zvona mrtvih duša

Tako je teška sumnja i nesklad

Budale i zlikovci urlaju
Dok se besmislene želje
Vuku po kaldrmi

Svijetlo se pomalja i gubi

Jesmo li na putu
Ili se lavirint ponavlja... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Otima se pogled

I sada se sjetim,

Tvojih oštrih obrva,

Hoću na jednu da sletim,

Jer si mi jutros misao prva.

Voda curi iz oka,

Jezikom lovim te kapi,

Puna su usta tog soka,

A ime ti sa usana vapi.

Otima se pogled, bježi,

Srećem ga samo na čas.

Oko u glavi duboko leži,

Njime uvijek potakneš glas.

Na čelu urezana bora,

Ljubim je da nestane,

Puno i dugo, kada se mora,

Sve dok planeta ne stane.

A riječi, teško nalaze put,

Pa mora da se desi dodir. 

Ponekad uštogljen i krut,

Nekad je vatra, ponekad mir.

Riječi teško nalaze put...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pod poklopcima svijesti

Trnu mi zubi, čekajući te, slutim.
Gledam kako ti oko sjeva i blista.
I ovo malo bistrog, svečano mutim,
U parku sjećanja, tvoja je bista.

Uzeću te za prst, pridržati blago,
Zadržan u ruci, grijaće nježno.
Privuci mi glavu, biće mi drago,
San se u snu proteže neizbježno.

Odem li tamo gdje nema ljudi,
Nosiću te u rancu, kao vodu, hranu.
Neka te tu, po meni svuda budi,
Kao što sunce jutros po obrvi granu.

Noć sada jutro u bolovima porađa,
Kida se u utrobi crno, tmina škripi.
Svjetlost mi oči plotunima gađa,
Pod poklopcima svijesti ludilo kipi.

Ne mogu više! Napašću ti misli!
Ujahaću, gazeći sve što ćutiš.
U grč smo se zgnječili i pritisli,
Drobim ti usne,a samo me slutiš.

Zvijezda promiče, nebom se baca,
Ponire u bezdan, u nejasne dubine.
Protegla si se kao pod šporetom maca,
Noktima kidaš misao, od kojih se gine.

U redu je, odlazim, evo nestajem.
Žuljaće te mrak beskrajnih noći,
Kao škorpija, sam sebi otrov dajem.
Kroz krv ćeš se sliti, lagano doći.

U redu je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Glava u oblaku

Kotrljaju se polovne riječi,

Sa umornih, stisnutih usana.

Gazeći misli kao preraslu travu,

Koračam po sred neizbježnog.

Dobro je, da bolje ne može...

Stisnutim zubima grizem vazduh,

Što izlazi iz škrto naduvanih pluća.

Zadah umiranja oblaže nosnice.

Svaki udisaj donosi još malo agonije.

Dobro je, da bolje ne može...

Iako maločas otjerane iz glave,

Opet se skupljaju po ćoškovima,

Misli koje čine um vrlo trulim,

I spremnim na svaku vrstu dogovora.

Dobro je, da bolje ne može...

Pokušavam u skoku glavom dotaći oblak,

I za malo mi to na tren i uspjeva.

Zakačih ga nakostriješenom obrvom,

I sav kišni teret sruči mi se na glavu.

Dobro je, da bolje ne može...

Tako mokar, otvaram ukočena usta,

Hvatajući još malo sirovog zraka,

Skupljajući snagu za dodatni korak,

Korak koji me do sada nije odveo nikuda.

Dobro je, da bolje ne može...

Ovog puta sam spreman za skok.

Spremna je i litica da odbije eho,

Kada se otme krik iz grla,

Kojim se i dalje branim od propadanja.

Dobro je, da bolje ne može...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Concha Buika

Donosiš  dan u lepršavoj haljini,

Sva nježna, a divlja, kao Hrt.

Prepoznajem te i čujem u  daljini,

Prikradaš se, kroz zapuštene duše vrt.

Ta crna kosa, pa još kovrdža duga!

Obavila ti u očima  topli svijet.

Povezuje nas jedna, virtuelna  pruga,

Kao El Kondor, imaš bešuman let.

Obrvom obloženo, sijeva ti oko,

Trepavicom tjeraš sjene sa lica.

Uvijek si na izvoru, negdje duboko,

Gdje dolijeću samo krila, bez ptica.

Boja glasa pokriva boju kose,

Bijela marama  pada na kožu mahagoni.

Ispod haljine stoje, noge duge i bose,

Neko ti na osmjeh kidiše, neko ga goni.

Obrvom obloženo oko ti sijeva,

Sa lica su već nestale sve sjene.

Dok pjevaš, utrnula mi strana lijeva,

Kad odlaziš, sa tobom ode i dio mene.

Dolazi Cunami--Buika...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Gladne misli

Sad sam bio u polju zlata, raži,

Malo je vlažno, noge mi hladne.

Samo tvoje lice u sjećanju važi,

Samo su mi misli tebe još gladne.

Izlazim, rosa se cijedi po cesti.

Brišem osmjeh o gustu travu.

Teško da ćemo se opet sresti,

Da li sam se ogriješio o tebe plavu!?

U  obrvi  sjedim namrgođen, crn,

Nemam ništa sa ovim svijetom.

Dok iz oka vadim duboko zabijen  trn,

Srastam sa zemljom, ovom planetom.

 Brišem osmjeh o gustu travu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic