уторак, 29. новембар 2016.

Concha Buika




Donosiš  dan u lepršavoj haljini,

Sva nježna, a divlja, kao Hrt.

Prepoznajem te i čujem u  daljini,

Prikradaš se, kroz zapuštene duše vrt.



Ta crna kosa, pa još kovrdža duga!

Obavila ti u očima  topli svijet.

Povezuje nas jedna, virtuelna  pruga,

Kao El Kondor, imaš bešuman let.



Obrvom obloženo, sijeva ti oko,

Trepavicom tjeraš sjene sa lica.

Uvijek si na izvoru, negdje duboko,

Gdje dolijeću samo krila, bez ptica.



Boja glasa pokriva boju kose,

Bijela marama  pada na kožu mahagoni.

Ispod haljine stoje, noge duge i bose,

Neko ti na osmjeh kidiše, neko ga goni.


Obrvom obloženo oko ti sijeva,

Sa lica su već nestale sve sjene.

Dok pjevaš, utrnula mi strana lijeva,

Kad odlaziš, sa tobom ode i dio mene.



Dolazi Cunami--Buika...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović




Нема коментара:

Постави коментар