Žena kao planeta

U moru ljudi jedan je čovjek,
Jedna je žena, krhka a jaka.
U mnogima se upisala dovijek,
Neka joj je zemljica laka.

U vasioni punoj planeta,
Zemlja odavno ostavlja traga.

U zemlju, koja nam je sveta,
Legla je da odmori, žena draga.

Nebo je otvorilo širom vrata,
Primilo dušu, meku ko svila.
Da nas gleda odozgo, sa sprata,
Da zauvijek jeste, a ne samo bila.

Dok si u nama, bolji smo ljudi,
Makar za mrvu i to nam prija.
Tvoj osmjeh naka nas budi,
Tvoje svijetlo neka nam sija.

Nebo je otvorilo širom vrata...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović