Pod plaštom sopstvene sjene

 

Još čujem njene korake

Kako zapljuskuju noć kao talasi
Zastala je da otvori kapiju
Otvorivši neki nepoznat svijet
Koji sam pokušao dokučiti

To je sabijena viječnost
Čiji sam odjednom postao dio

Sive svijetlosne sjenke
Naviru na krajeve kose
Koja se poslaže u niz
Jednim sigurnim trzajem glave

Vraćaš se kući
A znaš da tamo nema budnih
Ti ohola građanko planete Jupiter

Pohlepna predatorko
Što obrvom ljuštiš koru sa drveća

Tebe je takvu dohvatila moja ruka
U želji da se zadrži na licu
Zategnutom i blijedom
Kao da je sazdano
Od tankog sloja dima
Dok  me nijemo gledaju oči
Beživotne, kao sa nekog kipa

Boginjo izumrlih naroda
Neumoljiva poruko nebesima
Okreni se prije nego uđeš
U taj dom mitova i legendi

Oživi oči i pusti pogled
Neka ti pokaže pravac
U kom se uputio čovjek
Bez imena i glasa

Čovjek pod plaštom
Sopstvene sjene
Ne zatvaraj vrata
Koračaj... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Žileti mi sijeku grlo

 

Došao sam u moj grad,

Potpuno iskrivljenog lica

 

Iz njega nikad nisam otišao 

U meni je rastao kao balon

 

Došao sam u moj grad niotkud

Samo sam prošao kroz njega

 

Ništa nije isto, a nisam ni ja

Došao sam u moj grad

 

Došao sam u moj grad

Iz njega nisam nikad ni korakom

 

Prošao sam kroz njega, smrvljen

Mrak me dočekao na kraju ulice

 

Došao sam u moj grad

A gledam ga sa neke druge planete

 

Sa čela mi curi potok znoja

Dok se sjećanja kupaju u njemu

 

Sjećanja mi uz uho dišu,

Sjećanja me ubijaju, lome

 

Pišu ove redove crveno

Odlaze nekud brzom poštom

 

Sjećanja prolaze kroz mene,

I crna su i bijela u istoj korpi.

 

Kad krenu, žileti mi sijeku grlo

Kad me stignu, više ne bježim

 

Prošao sam kroz moj grad

Tijesne su mi ulice

 

Koraci odzvanjaju tramvajskim šinama

Metalna sjećanja odzvanjaju u meni

 

Došao sam u moj grad

Brzo sam kroz njega prošao

 

 

Dok su zgusnuti krovovi ubadali nebo

Sivo od poznatog osjećaja gubitka

 

Sjećanja  dolaze, kao leptiri

Spuštaju se na oko, privučeni mirisom.

 

Noću me pohode, penju se, dolaze

U vrtlogu misli formira se paranoja

 

 

Sjećanja su duboko u meni

Sa mnom se ujutru bude

 

Piju prvu jutarnju kafu

Dodaju ludilo narednom danu

 

Moj grad u meni živi

Raširen i stješnjen planinama i ravnicom

 

Moj grad iz mene polako izdiše,

Na kraju svog besmislenog mandata

 

Moj grad je još uvjek negdje

Na nebeski svod  prikačenih krovova

 

Ulice slobodno šetaju između mekanih zgrada

Uobrazilja oštri jednu stranu žileta

 

Sagrađen u  pustinji ili kraj mora

Oštre stijene su kamen temeljac

 

Na vrhovima planina ili u dolini

Žulja me uvjek i u novoj cipeli

 

 Na kraju grada je slijepa ulica

Sudara se sjećanje i život

 

U svakom gradu sam stranac

U mom gradu me nema…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ravnodušnost

Uvukla se u sve pore,

Mlako teče kroz vene.

Postaje sve gore i gore,

Oko u oko bez sjaja blene.

Prolaze ljudi kraj tuđih sijena,

Ne vide , ne čuju i ne žele ništa.

Samo raste ta gomila lijena,

Poput zagnojenog, ogromnog prišta.

Padaju glave, smrt kosi svuda,

Bolest se uznosi, planetom vlada.

Gospođo ravnodušnost, izvolite ovuda,

Okrenite ovdje glavu, odmah, sada.

Brat ti je pao, pokušava da ustane,

Zašto baš ti da mu pomogneš?

Okreni glavu, pusti ga neka odustane,

Možeš sigurno za to snage da smogneš.

Zašto bi se osvrtao na nečiji plač, tugu,

Kad imaš sve, zašto biti u crnini, rušan?

Zašto bi pomogao nekom, pa i drugu,

Kad je mnogo lakše biti ravnodušan.

Sve se neke spodobe oko nogu pletu,

Bože, kako smaraju ti živi ljudi!

Ravnodušnost se razlila po ovome svijetu,

Prođi pokraj mene i ravnodušan budi.

Okreni glavu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Otima se pogled

I sada se sjetim,

Tvojih oštrih obrva,

Hoću na jednu da sletim,

Jer si mi jutros misao prva.

Voda curi iz oka,

Jezikom lovim te kapi,

Puna su usta tog soka,

A ime ti sa usana vapi.

Otima se pogled, bježi,

Srećem ga samo na čas.

Oko u glavi duboko leži,

Njime uvijek potakneš glas.

Na čelu urezana bora,

Ljubim je da nestane,

Puno i dugo, kada se mora,

Sve dok planeta ne stane.

A riječi, teško nalaze put,

Pa mora da se desi dodir. 

Ponekad uštogljen i krut,

Nekad je vatra, ponekad mir.

Riječi teško nalaze put...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Otvori jutros prozor

Još potmulo hučiš u dnu zaborava
Trovanog bajkama, lagano, kap po kap.
Ponekad osjetim dah mokrih trava,
Po kojima si skliznula, kao niz slap.

U oko ti je stajalo cijelo sunce,
Bez imalo sjene, kao bunar bez dna.
Još osjetim pod kožom vrele trnce,
Još se jutrom budim, mokar od sna.

I dalje tkaš svjetove između planeta,
Čekajući da ožive pobunjeni anđeli.
Da začuješ glas sa drugog kraja svijeta:
Izgubljenu sebe, ovog jutra nađe li?

Svi strahovi su zaboravljeni i blijedi,
I padovi u bezdan su iščezli iz svijesti.
U tebi i danas druga žena sjedi,
Žena koju ne mogu, vidjeti ni sresti.

Otvori jutros prozor i pusti jedan zrak,
Ući će odmah, kad podigneš roletnu.
Tada će ti iz očiju već pobjeći mrak,
I onda će sa mojim,negdje da se sretnu.

Otvori jutros prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Djeca svijetlosti

Djeca svijetlosti

U svitanje, kad se zemlja budi,
Probudi se i ti, čovječe planete.
Pogledaj u zoru, dok polako rudi,
Raširi krila kao ptice kad polete.

Rastjeraj oblake na četiri kraja,
Tamo gdje obilje uvijek vlada.
Osmjehom polij zadnje dane maja,
Ne daj da ostari ta misao mlada.

Dođi u ovo rađanje novog svijeta,
Otvori srce, nek bude kao more.
Pusti da iza zime odmah dođu ljeta,
Dođi u ovo najavljeno pucanje zore.

Ovdje je sve počelo, dajući stvarima ime,
Sve greške su ostale u započetoj priči.
Ovdje je bila ostava za nakupljene zime,
Ovdje nijedno ljeto na sebe ne liči.

Spremam se da odem u danu zbilje,
U tu zemlju gdje nema ni oblaka više.
Tamo gdje još protiče zanosno obilje,
U tu zemlju koje odavno nema više.

Sigurno ću jednom poći u svitanje,
Da osjetim dodir pospane planete.
Da jednoj ptici postavim pitanje,
Da li i moja krila mogu da polete.

Ako mogu da letim, šta me to koči?
Da raširim ruke, jer samo njih mogu.
Da protrljam kapke i  umorne oči,
Da pogledam direktno u lice bogu?

Probudi se...

Djeca svijetlosti

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Raskopčaj i skini

Raskopčaj i skini laži,
Odbaci ih kao stari mantil.
Onda ih istinom malo ublaži,
Probaj, neka to bude tvoj stil.

Raskopčaj i skini muku,

Baci je na pod, đonom je zgazi!
Onda veselo pruži nekom ruku,
Neka ta ruka i tvoju pomazi.

Raskopčaj i skini tugu,
Odbaci je na laticu cveta.
Potom se nasmeši drugu,
I zagrli ga kao da je planeta.

Raskopčaj i skini sve u mah,
Zavitlaj direktno vetru u lice.
Kad osetiš da ti zastaje dah,
Odmah pobacaj kučine i trice.

Raskopčaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Nevidljivi lanci

Sve smo mogli mi, a ništa nismo.
Slavimo  pobjede, mi pobjeđeni,
Valjajući se po duhovnim kaljugama,
Rođeni da ubijamo, dok rađa se život.

Sve smo mogli mi, a šta nam je trebalo?
Dati nekom ruku i snažno povući gore?
Ako je naše samo ono šta drugom damo,
Zašto grčevito stiskamo prste u pesnicu?

Sve smo mogli mi, a bježimo od sebe.
Kajanje ni malo ne mijenja dan.
Na naplatnim rampama stoji smrt,
Zamišljeno češkajući dugačku bradu.

Sve smo mogli mi, ali glave se spustile nisko.
Koljena do krvi poderana od puzanja.
Svjetla se gase u dugačkom nizu.
Oči putuju ugaženim stazama ništavila.

Sve smo mogli mi, ali nismo ni  mrdnuli.
Čekajući Godoa da nam pokaže pravac.
Noge okovane nevidljivim lancima,
Tapkaju u mjestu, dok podrhtava planeta.

Sve smo mogli mi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Slušam te, gledam i upijam

Ironija se sručila kao grad,
Na osmjeh koji raširi lice.
Ublažila je neminovni pad,
I sklopila raširene vilice.

Oči su ti još uvijek smeđe,
Boja koja je trgala pluća.
Zabodene duboko pod vjeđe,
Obrve su im udobna kuća.

Duga kosa, lice, noga, ruka,
Dugačka kao milja se protežeš.
Stavljaš me na gomilu muka,
Pogledom me odbacuješ, pa vežeš.

Samo, pogled ti je bez sjaja,
Volio bih da nisam u pravu.
Onaj, s početka aprila i maja,
Onaj vulkan što je izbacivao lavu.

Gledam te i pomislim, eto:
Ponovo prošlost na mene puca!
Ne mora proljeće, neka bude ljeto,
Samo nek se jesen okolo ne smuca.

Slušam kako ubrzano pričaš,
Kao nekad, riječi na usnama plešu.
Sjećam se, volio sam te slušati, baš,
Dok u lijevoj predkomori poruku klešu.

Bila si vlasnica mojih noći i dana
Izlazaka i zalazaka uzbudljivog sunca.
Svaka misao u tebe je bila utkana,
Poneki san i sada o tebi bunca.

Slušam te, gledam, upijam,
Ne mogu te dotaći, jer si na korak.
Trepavice ti pogledom škakljam, svijam,
Gledam te, a iz mene ističe ukus gorak.

Gladan sam te, pojeo bih te svu,
Zavijam cijelu noć, kao samotni vuk.
Dok ne svane jutro, poješću i noć ovu,
Kasno je, odlaziš i ostavljaš iza sebe muk.

Možda se sretnemo još jednom,
Na nekoj planeti, stvorenoj za nas.
Možda te oko zatekne čednom,
Možda mi na uho kapne tvoj glas.

Ako mi ruka prste pokrene,
Pa ih do tebe skroz ispruži.
Da li će tada i usna da krene?
Kako će srce sve to da izdrži?!

Slušam te, gledam i upijam...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ne daj se zemljo

Znam da bog ima neki plan,
Da učini nešto sa ovom planetom,
Koja jedva, da stane na dlan,
Kad iz vasione zavladaš svijetom.

Iza ovog trenutka ostalo je juče,
I samo po sebi nije više važno.
Oko sebe se vrtimo, a dole nas vuče,
Snaga istine, odjevene u lažno.

Vjerujem da naslućuješ rasplet?
Čudesni huk tornada  nas lomi.
Sve se okolnosti  dovele u splet,
Tijelo je još živo,a glava u komi.

Znam da vjetrovi nose loše vijesti,
Pa izlazim pred vrata da ih čujem.
Možda ću ispred i sunce sresti,
I gomilu ljudi, dok gledam,ja psujem!

Da bog ima neki plan, to mi  je jasno,
Sve je bliže tren za potpis sporazuma.
Bojim se da ne bude suviše kasno,
Kada i sa neba dopre glas razuma.

Evo dižem glas uz pomoć mašine,
Odoh odmah pred vjetar da skočim.
Vasioni da dodam jedno zrno prašine,
U ime planete zemlje,čašu da natočim.

Ne daj se zemljo, ljudski šljam vlada,
Neće još dugo, jer stiže teška konjica.
Znaćeš da odlazi vrijeme tvojih jada.
Po slobodnom letu nepoznatih ptica.

Bože, pokaži brzo tvoje namjere,
Nema razloga da ih skrivaš više.
Sve je otišlo do đavola,preko mjere.
U ovom paklu, smrdljiv strah kidiše.

Ne daj se zemljo,hoće da te uguše!
Ne daj se planinama i okeanom.
Neka jak vjetar nad rijekama puše,
Neka bude čisto, neznanom i znanom.

Ne daj se zemljo...

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović

Putevi

Noge su mi dugačke kao milje,

Dosežem  njima   i na brda.

Skačem i bježim  iz opake zbilje,

Tamo gdje stvarnost nije tako tvrda.

Nastojim da pobjegnem daleko,

Tamo gdje nema  previše  ljudi.

To je  sa one strane, prijeko,

Na putu me sustižu samo ludi.

Teško mi je, ali koračam brzo,

I već sam tu, iza leđa Bogu.

Sve sam ciljeve već zamrzo,

Puteve volim, njih ne mogu.

Nogama  dosežem ogromne daljine,

Eto me na drugom kraju svijeta.

Samo mi kroz zube jako svijetlo mine,

Na sjeveru mi osmjeh zaledi planeta.

Teško mi je, ali ćutim i trpim,

Sve dok ne krene riječ iz usta.

Zarđalom iglom kožu sada krpim,

Poslednji Mohikanac, izumrla vrsta.

Želim da...iz snova se gubiš,

Negdje tamo, gdje umire dan.

Negdje ćeš i đavola da poljubiš,

Ili na fruli zasviraš, kao mladi  Pan.

Veče  dolazi polako, kao jesen,

I traži, da te kao ljeto prepozna.

Uvjek sam daljinama bio zanesen,

Još jedan vrh, pa posle, ko zna!?

Ja imam korak od sedam milja,

I samo njime kroz život  kročim.

Ti si zemlja koju moja noga rilja.

Jednim slovom ću  riječ da  ti sročim.

Ja imam korak od sedam milja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Putevi

Noge su mi dugačke kao milje,

Dosežem  njima i na brda.

Skačem i bježim iz opake zbilje,

Tamo gdje stvarnost nije tako tvrda.

Nastojim da pobjegnem daleko,

Tamo gdje nema  previše  ljudi.

To je  sa one strane, prijeko,

Na putu me sustižu samo ludi.

Teško mi je, ali koračam brzo,

I već sam tu, iza leđa Bogu.

Sve sam ciljeve već zamrzo,

Puteve volim, njih ne mogu.

Nogama  dosežem ogromne daljine,

Eto me na drugom kraju svijeta.

Samo mi kroz zube jako svijetlo mine,

Na sjeveru mi osmjeh zaledi planeta.

Teško mi je, ali ćutim i trpim,

Sve dok ne krene riječ iz usta.

Zarđalom  iglom kožu sada krpim,

Poslednji  Mohikanac, izumrla vrsta.

Želim da...iz snova se gubiš,

Negdje tamo, gdje umire dan.

Negdje ćeš i đavola da poljubiš,

Ili na fruli zasviraš, kao mladi  Pan.

Veče  dolazi polako, kao jesen,

I traži, da te kao ljeto prepozna.

Uvjek sam daljinama bio zanesen,

Još jedan vrh,a posle, ko zna!?

Ja imam korak od sedam milja,

I samo njime kroz život  kročim.

Ja sam zemlja koju tvoja noga rilja.

Jednim slovom ću ti  riječ da sročim.

Ja imam korak od sedam milja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović