Koferi na krilima

Već smo na kraju ljeta, a nedostaje.

Posebno taj ptičiji svijet, koji je u prolazu.

Još malo, pa se spremaju na dalek put, noseći svoje kofere na krilima.

Dopustile su nam da se neko vrijeme družimo.

Počastile su nas svojim fantastičnim pojavama i virtuoznim igrama u vazduhu.

Udostojile su nas raznovrsnim repertoarom cvrkutavih pjesama.

Bilo je tu i krikova, vrlo glasnih dozivanja.

Vjerujem da su im dijalozi bitni.

Neki kažu da ptice nikada ne upadaju jedne drugima u riječ.

Ljudi to  ne mogu.

Često posmatram domaće gugutke.

Kakav ritam , kakva igra, kakav ples! Kakva energija!

Stalno su u parovima i ponašaju se kao da vježbaju za nastup na svijetskom festivalu plesa.

Skupa sa njihovom gu gu poezijom, pletu jednu neprestanu predstavu.

Umjesto ulaznice, poželjan je mir i strpljenje.

Da ne bi prešlo u monotoniju, potrudio se jedan par djetlića. 

Kljucajući u svom ritmu, povremeno su slijetali na posudu sa vodom.

Par gutljaja i brzo nazad iz te gerilske akcije.

Napadnuta stara kajsija je dom i protivnik.

Još jedna gugutka. Usamljena na grani jabuke.

Posmatra pomno svaki moj pokret.

Trudim se da se ne pomjeram.

Djeluje zabrinuto!

Da li ptice imaju brige?

Ipak je odletjela do ograde. Pridržala se za stub, na kratko.

Stigao je i njen dečko. Sad šetaju po krovu ostave. ispod gustih krošnji šljiva ranjača.

Sa druge strane ograde, koka je upravo snijela jaje, pa se rakoli, objavljujući tu vijest cijelom komšiluku.

Đina leži pored mojih nogu, uporno pokušavajući da ugrize jednu dosadnu osu.

Pokušavam joj objasniti da osa nije muha i može da boli!

Pogleda me bijelo, opet škljocnuvši zubima, u fazonu: šta ti znaš o muhama!?

Da. Ko je ovde gospodar muha...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Đon na nijemim licima

Oči, sjajne od sjećanja

Brzo su topile noć

Ovo ugaženo jezero tame

Fleksibilan krug bijede

Ptica slomljenog krila

Bolan pogled na nemoć

Na granicama uma

Stoje olovni vojnici

Čuvaju horde ludila

Gazeći nijema lica

Dječije poglede

Tvrdim đonovima

Skoči čovječe

Zajaši tu tamu

Zaplivaj u tom katranu

Šta fali posutom perju

Ako se iz mraka zabluda

Nazire dan

Jer oči su mi sjajne od sjećanja

Na strast

Na golemo juče

Što vuče za otkinutu ruku

Ostatak nadolazećeg sutra

Prekrivenog prašnjavom zavjesom 

Čekanje izblijedilo od vijekova

Da se noć i dan slože

Bar u toj tankoj liniji

Umiranja i rađanja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Lanci

Lanci su urezani duboko
Ali sloboda je sve što želim

Noge su vezane dok plešu
U ritmu bola i ludačke sreće

Zamah krilima me ne odvaja
Od korjenja, ali ne prestajem
Da sanjam krila jer mi je duša takva
A kavez me vuče u bezbednost

Izvjesnost i sigurnost ne brinu ni očemu

Pokrivač od prašine pada u finom sloju
Na dvoje vezanih jedno za drugo

Ispod prašine i smrti tražim mir
Pored udavljenih zvijezda

Veliki  izazov je molitva
Bogu koji je gluv i pušta me
Da uživam u svom mizernom životu

Gomila uništava autsajdere
Gurajući uzvišene u septičku jamu
Moleći za skromnost, oslobođenu od ega 

Noge su vezane dok plešu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Juče i danas

Juče je umrlo u ponoć

Jašem ovo danas bez sedla

Otima se, kao da ga rita noć

A meni se u grlu skupila knedla

Danas me tjera na svoju stranu

A ja se držim za taj sjaj

Kao za krila u letu, vranu

Koja krikom doziva maj

Uzvik se iz mog grla čuje

Slavi dan novog rađanja

Ispod mene, jedan oblak tu je

Štiti me od sunčevog gađanja

Letim sa vranom i danom

Običnim nebom, malo plavim

Samo sa jednom, običnom manom

Gore se osjećam ogromnim i malim

Letim u jedan novi dan...

Dopisnik iz Džepova snova:

Branislav Makljenović

Djeca svijetlosti

Djeca svijetlosti

U svitanje, kad se zemlja budi,
Probudi se i ti, čovječe planete.
Pogledaj u zoru, dok polako rudi,
Raširi krila kao ptice kad polete.

Rastjeraj oblake na četiri kraja,
Tamo gdje obilje uvijek vlada.
Osmjehom polij zadnje dane maja,
Ne daj da ostari ta misao mlada.

Dođi u ovo rađanje novog svijeta,
Otvori srce, nek bude kao more.
Pusti da iza zime odmah dođu ljeta,
Dođi u ovo najavljeno pucanje zore.

Ovdje je sve počelo, dajući stvarima ime,
Sve greške su ostale u započetoj priči.
Ovdje je bila ostava za nakupljene zime,
Ovdje nijedno ljeto na sebe ne liči.

Spremam se da odem u danu zbilje,
U tu zemlju gdje nema ni oblaka više.
Tamo gdje još protiče zanosno obilje,
U tu zemlju koje odavno nema više.

Sigurno ću jednom poći u svitanje,
Da osjetim dodir pospane planete.
Da jednoj ptici postavim pitanje,
Da li i moja krila mogu da polete.

Ako mogu da letim, šta me to koči?
Da raširim ruke, jer samo njih mogu.
Da protrljam kapke i  umorne oči,
Da pogledam direktno u lice bogu?

Probudi se...

Djeca svijetlosti

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Iza zida

Bio sam dugo u zatvoru,
Duša se zaglavila iza zida.
Smrdilo je kao ispod repa tvoru,
U ćošku smrvljen od ljepljivog stida.

Noktima sam izgrebao rupu,
Provukao se brzo na drugu stranu.
Osjetio sam odjednom želju tupu,
Da se popnem na neko drvo, granu.

Popeh se i ugledah svjetlost,
To mi se sunce smijalo u brk.
Ponovo sam na ovoj planeti gost,
Noge se mogu opet dati u trk.

Obasjan i misli potpuno čistih,
Izabrah opciju-odmah sloboda!
Neću više bježati od istih,
Jer su veoma pitke, kao voda.

Raširih ruke kao krila,
Kao da ću da poletim.
Pomaže mi vrlo jaka sila,
Ne osjećam se više prokletim.

Sunce mi se smijalo u brk...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Свиђа ми се

Beskrajna mjera

Kud god da ide,
Nosi molitvu i cvijet.
Gde god ga sretnu i vide,
Rađa  se jedan bolji svijet.

Voli darove i rado ih daje i prima,
Zivot podstiče na obilje.
U njemu je i ljeto i zima,
Sve je u njemu poklon zbilje.

Danas je dobio sunčevu svjetlost,
Proljećni pljusak i cvrkut ptice.
Na čas je zima, njezina svetost,
Prvim  mu snijegom umila lice.

Za uzvrat je dao pažnju i nježnost,
Zahvalnost  kao krila raširi.
Ušao u srce kao drag gost,
I ostao tamo da zauvjek miri.

Znao je da jeste, iako ne hoda,
Da sve vidi, iako ne gleda.
Znao je da život je kao voda,
U obicnoj čaši, sa dodatkom meda.

Kad god da dođe, on stiže na vrijeme,
Čekanje donosi  duboku vjeru.
Sa srca skida i najteže breme,
Sebe postavlja u beskrajnu mjeru.

Kud god da ide,
Nosi molitvu i cvijet.
Gdje god ga sretnu i vide,
Rađa se jedan bolji svijet.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nepoznati predjeli

Ubija me ovo večernje tumaranje,

Po nepoznatim predjelima,

Koji prebrzo postaju poznati,

I dobijaju obrise već viđenog.

Da, to sam ti htio reći...

Ako se bilo šta  ne promjeni,

U mislima što plutaju tom barom,

Ustajalom žabokrečinom uma,

Biću jedini koji uživa u truleži.

Da, to sam ti htio reći...

Ugledaš li pticu na zapadnoj strani,

Znaj da je prošlo vrijeme čuda,

I da nadolazi običan život,

Na krilima posutim prahom polena.

Da, to sam ti htio reći...

Vidiš kako sate uredno sijeku na minute,

Dok opiljci sekundi pršte po podu,

Onom istom zemljanom, utabanom,

Nogama tek pristiglim odnekud.

Da, to sam ti htio reći...

Neka te ne bude sramota,

Da kažeš sebi direktno u facu:

Pristao sam dobrovoljno na laž,

Kupujući istinu iz neprovjerenih izvora.

Da, to sam ti htio reći...

I ne brini više o tome šta ti govorim,

Jer i sam se batrgam između riječi,

I poznatog osjaćaja navale adrenalina,

Iz žustro načinjenih strojevih koraka.

Da, to sam ti htio reći...

I dalje me ubija ovo noćno tumaranje,

Rukama koje bespomoćno pipaju u tami,

Ostavljajući  jedva vidljiv trag na poljima,

Posutim prahom polena, sa krila jedne ptice.

Ali, to sam ti već rekao...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Kralj ponoći

Prijesna koža privlači roj muva,
Svuda se čuje njihovo zujanje.
U meni nemoćan bijes kuva,
U očima crvene lave kuljanje.


Ti si carica zamrle carevine,
Ja sam kralj nepostojećeg kraljevstva.
Mirišeš gorko, na dim paljevine,
Kroz nos mi teče slina blaženstva.


Nešto si mi htjela reći, okom,
Ili sam uobrazio neki pokret.
Ova rijeka će ići svojim tokom,
Koga je briga, da li sam proklet.


I laste lete dole ka jugu,
Ubrzano krilima, ko rukama mašu.
Ne mogu sakriti nadošlu tugu,
Dok u  nestaloj priči čitam i našu.


Nešto si mi htjela…


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Bludna si

Ispod osmjeha ti sijaju zubi,

Očnjakom grizeš moje zvijeri.

Ispod obrve ti se blijesak gubi,

Od oka do oka, pokret ih mjeri.

Čujem krila kako lete,

Toranj sa Avale gleda me čudno.

Vrag ubrzano granjem kolibu plete,

Grad me u ralje uzima budno.

Hajde prepusti se, budi luda!

Hrabro me uništi i baci lavu!

Od nevinih, koliko ima bludnih?

Stavi mi na rame, otkinutu glavu...

Čujem krila kako lete...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović