Predozirani vremenom

Udarac praznine

Odbacio me daleko

Krajnje granice

Crtaju putanju

Nebeske linije

Izbledele od

Suvišne upotrebe

Navikneš se na sve

Na bezlično i sivo

Na kante za đubre

Umesto ošišanih glava

Sprženih plamenom

Nekih davnih želja

Njušim vonj

Nadolazećeg dana

U kojem pluta logika

Kao mrtva riba

Na površini 

Otrovane reke

Vidim blistavo lice

Jarko osvetljene ulice

Na uglu stoji 

Ogoljena ličnost

Hrabro briše tragove

Drhtave neurotičnosti

Zamrla tišina

Klizi niz kičmu

Pojam o vremenu

Gubi se u očima

Beskraj je pokriven

Izmaglicom uspomena

Bledo kolebanje

Ispod maske sećanja

Neko je zalutao

U neprozirnu tamu zaborava...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zašto stojiš sama

Glava mi je pod kapom

Nebo se igra bojama

Zašto stojiš sama

Dođi da vidiš 

Šta je to tama

I kuda ide ovaj  svet

Vidiš li put

Bez svetla

Uzmi me za ruku

Lakše ćemo proći

Neka kiša opere 

Tragove naših grešaka

Hajde

Požuri

Idemo

Vreme je

Svi su došli

Pokazuju zube

Ali, šta se to nas tiče

Hajde kreni 

Krupnim koracima

Poželi nešto

Budi skromna

Šapni mi na uvo

Da ti zamotam 

Ceo svet

Da ga poneseš

Da ga odneseš

Negde na sigurno

Negde na neko mesto

Neko tiho mesto

Gde nema

Ničeg osim

Jednog raštimanog klavira

I glasa kojim pozivaš

Ostatak sveta na predaju

Dođi da vidiš

Kako pliva mrak

Okrenut leđima

Dovoljan sam sebi

Nesvestan nas

Gust kao džem

Od šljiva ranjača

Dođi da vidiš

Dođi

Zašto stojiš sama...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Žedan crv

Dođi i ponesi mrak

Da spojimo tamu

Pročisti  mi zrak

Osećam te samu

Dobro došla mi u krv

Infuzija već kreće

U krvi mi je žedan crv

Dan te probuditi neće

Našminkana noć peva

Neku staru tugu

Nešto o munji kad seva

O čoveku što hoda niz prugu

Pričam ti neke čudne priče

Gledaš me očima straha

Kažeš da reči na zmije liče

U otrovu nema lekovitog praha

Dođi i ponesi sebe

Za mrak ću se snaći

Moja će tama potamniti tebe

Moja će te noć lagano dotaći

Dođi i ponesi mrak...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Koga je briga

Sve se skupilo

U šaku bezvrednih želja

U jednu tananu nit

Prvoklasnog propadanja

Moglo je to puno bolje

Ali  koga je briga

Dok se sunce bori

Sa ledenim crnim rupama

Sam na ledini

Na ivici tame

Tamo gde nema nikoga

Da me prepozna

Nema nikoga da zna

Odakle sam došao

I šta mi je cilj

Ne vredi se savijati

Vetar zna kako

Zaobići usijanu glavu

Moglo je biti bolje

Ali prosto nije

Pa neka sve teče

U jedno usko korito

Usplahirene reke

Koja će pojesti

Uzdignute litice

Umišljenog klanca

Koga je briga...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Divlji krik

Divlji krik
Jeste bol celog sveta

Mučenički bol
Koji bukti kao plamen

Savladan
Između neba i zemlje

Bezgranično prokletstvo

Samrtni strah

Umreti vrišteći
Ili tiho, šutke

Crno klupko
Ustalasano u tami

Bol u razrogačenim očima

Siluete otvorenih usta
U predelima pod maglom

Gde se svaka stopa
Crveni od prolivene krvi
A brda debljaju
Od narastajućeg groblja

Vatra bukti

Nema izlaza

Osim zakoračiti duboko
I pustiti da gori telo

U rasprsnutoj zemlji
Koja se otvara
Na svaki vapaj
I grčevit stisak

Ili na dnu neke jame

Strahovite slike plivaju
Na porušenim zidovima

Zemlja je besna

Lomi se svetlo preko tame

Istrošen je vazduh

Ne dopire do pluća

Ubijeni smo više puta

Istrgnuti od zemlje
Stršimo do neba... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Đon na nijemim licima

Oči, sjajne od sjećanja

Brzo su topile noć

Ovo ugaženo jezero tame

Fleksibilan krug bijede

Ptica slomljenog krila

Bolan pogled na nemoć

Na granicama uma

Stoje olovni vojnici

Čuvaju horde ludila

Gazeći nijema lica

Dječije poglede

Tvrdim đonovima

Skoči čovječe

Zajaši tu tamu

Zaplivaj u tom katranu

Šta fali posutom perju

Ako se iz mraka zabluda

Nazire dan

Jer oči su mi sjajne od sjećanja

Na strast

Na golemo juče

Što vuče za otkinutu ruku

Ostatak nadolazećeg sutra

Prekrivenog prašnjavom zavjesom 

Čekanje izblijedilo od vijekova

Da se noć i dan slože

Bar u toj tankoj liniji

Umiranja i rađanja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gangsteri mraka

 

Gromglasna tama se odmotava

Noć se penje po drveću
Dok ptice uporno ćute

Dolazeći san gleda svoja posla

Raste mi sova u očima

Nijemo ponavljam neki refren
I pratim sjene na zidu

Tišina života odzvanja u glavi
Ukletost davi zdrav razum

Svi trikovi su raskrinkani
Sva vrata do raja su zaključana

Vrijeme je za polazak

Skidam povodac sa misli
Napuštam to varljivo utočište
I ulazim u krug
U kome duhovi živo plešu
Praveći lelujave tonove
Bezglasnog vriska

Privlače se tiho gangsteri mraka
Ispeglanih lica
I mrtvih očiju

Mogu ja ovo

Mada hramljem nažuljanim mozgom

Komadam svoj um gomilom žileta
Gledajući srce kako duboko tone
Rasipajući bespomoćnu tugu
Kao kolutove dima iz zamotane cigarete
Kroz koju izbija jauk
Zanijemelih miliona...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Okean tame

Dok svijet ubrzano sam sebi kopa grob
Ne bih ništa radio, samo bih živio
Puštajući da mi crvi izjedaju savjest
Pretvarajući se u leptire
Koji nemoćno udaraju krilima u mraku

Urezao bih neku riječ u tvoje stablo
Jer si stvorena moćna kao drvo platana
Grebao bih ti noktima tu glatku koru
Što skriva nabubrelo meso

Šapnuo bih ti na uho
Neku, tek pristigli vijest
Sa nekog, tek otvorenog ratišta

Neku vijest iz krvave ratne zone
Nešto što izaziva nevjericu
Koja potraje čak nekoliko sekundi
Kada čitav svijet sagledaš kao klanicu
Pa možeš slobodno da okreneš leđa
Zavrtiš glavom i pustiš nek sve ide do đavola

Jer će svakako tamo da ode
I bez tvoje svijesti

Zato zaplivaj u tom okeanu tame
Svoju dionicu i pazi
Da ti voda ne uđe u dušnik
Dok  istovremeno vičeš
Sve ono što ti šapćem
Grčevito zakačen noktima
Za tvoje iščupano stablo
Za tvoje korjenje
Za prefinjenost duše

U svijetu primitivno bahatom
U svijetu osuđenom
Na ubrzano raspadanje
U svijetu u kojem jedino psi
U našem licu vide
Pravu sliku naše duše

U odumirućem tijelu
Koje već smrdi
Na sve ono što smo htjeli
Na sve ono što smo
Na sve ono što nismo

A, sve smo mogli... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kovitlac

 

Negdje u dnu zatrpane svijesti, krčkaju mi misli kao u kotlu.

 Pomračenje donosi umor i spuštanje zavjese od trepavica.

 Oči, taj odsjaj duše, stekoše trenutni mir. Kovitlac se smirivao pod naletom vjetra sa planine. 

Sjedeći na zemlji, tvrdoj od predugog posta, osjećam nadolazeću studen. 

Čvrsto šakama stegnuh koljena i podmetnuh ih pod bradu. Sada je sve kako treba. 

Može cijeli svijet da se sruši, ali glava će ostati na istom mjestu, tvrdoglavo odbijajući da pukne. 

Mrak lagano pušta svoje kandže, cijepajući ostatke dana u otupjelu svijetlost. Bujica gubi snagu.

Mjesec me dotiče izdaleka, srebrnim rukama, ispunjavajući čamotinju, svježe poorane pustinje.

Podrugljiva tama mi opsjeda savijena leđa. Vidik mi je potpuno zaklonjen. 

Ko sam, šta sam, odakle sam...

Psovka cijepa tišinu na dronjave trake. Mogu li se pokrenuti, pobjeći, nestati? Moram.

Prkosno se unosim sam sebi u lice, očekujući brzi odgovor na karavan pitanja.

Frkte neizgovorene riječi, kao strelice otrovnih vrhova. 

Svaki pokušaj odgovora je ravan srčanom napadu. U grlu narasta nešto kao ratni poklič. 

Ne, to je samo skupljeni ispljuvak nataložene strasti, koji traži izlaz.

Prenuh se i pokrenuh. 

Slušajući eho sopstvenih koraka, pođoh  neoznačenom stazom,

tamo gdje  čovječanstvo odavno trenira sunovrat...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jedna noć

 

Jedna noć 

Hladna i mirna.

iznad svetlosti grada

Igra svetlosti i tame.
Mirisna i nabujala
Velika i spasonosna
Lekovita i ubistvena

Jedna noć iz mračnih priča
Hladna od samoće
Topla od sjaja sećanja
Noć, obnevidela od suza
Pritisnuta gorkom tišinom

Jedna noć narasla od očekivanja
Prazna u ogledalu
Karikatura ogromnih, neprospavanih
Zaleđena i nasukana u rukavcu

Noć umorna od žvakanja neminovnosti
Noć seda i očajna
Zakačena za prozore spuštenih roletni
Kao zubobolja cepa mozak

Noć bez vetra i kiše
Samo lebdeće sene
I glava naslonjena na ruku
Nemoćnu da pomeri bilo šta

Jedna noć, večna pustinja
Pod mlazevima svesti
Nikad tako tvrda i neopoziva

Jedna noć, kada je sve pomereno
Kada sve vređa
Kada  vrištim kao ranjenik
Od straha zarobljenog u grlu

Plivam kroz potoke znoja
Pritisnut i nemoćan
Da dignem glavu ka nebu
Iz vlažne tame
I zastrašujuće tišine
Koja otkriva stvarnost
Dok aveti strepe od đavoljeg posla... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Otključaj strah

 

Kada svetlost ugasi tama,
Budiš se u sred noći,
Obliven hladnim znojem.
Kada nadolazeći dani
Stvaraju u glavi problem,
Koji ne možeš da rešiš brigom,
Onda ti jedino preostaje,
Da počneš da živiš.

Ne vraćaj se.
Otključaj strah i pusti neka ode.
Nikad se ne desi ono najgore,
Osim ako ga sam prizivaš.

Ako pomisliš da je svetlost umrla,
Pokreni se, jer čovek treba da živi,
A ne samo da postoji.

Imaj veru
I znaćeš:
Ako je Bog sa tobom,
Ko će  protiv tebe... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Idi svojim putem

 

Ne potiskuj,

To nije put ka slobodi.

Izreci šta ti je na duši

I živi svoj život.

Ne seciraj lepotu,

Njena celina ima magiju.

Ona što opija,

Ona što jača,

Ona što zagreva i osvetljava,

Dušu, koja miriše

Kao zemlja,

Nakvašena obilnim kišama.

Ne potiskuj!

Idi svojim putem

I pokaži koliko ti nije važno,

Da li je pod nogama blato,

Ili zakovitlana prašina.

Ne potiskuj,

Jer će ti u potpunu tamu

Potisnuti dušu.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Strah gonim rukom

 

Dok hodam po trnju,
Đonove izlizah šuplje.
Bol izaziva misao krnju,
Oči se pomaljaju iz duplje.

Granica je dignuta odavno,
Tu ogradu hoću da srušim.
Makar i ne prošao slavno,
Preživjeću, jer manje se gušim.

Iz učmale, lijepljive tame,
Bezbroj stepenika penjem.
Neka ruka mi zagrlila rame,
Hrabri me, dok znojim se i stenjem.

Još hodam, penjem se na vrh,
Na leđima nosim tereta splet.
Ni ptice ne učiniše ni jedan prh,
Gledajući čovjeka što sebi je klet.

Penjem se, skoro sam na vrhu,
U trenu vidjeh da on ne postoji!
Samo put ka njemu ima svrhu,
Njime hoda onaj koji se ne boji.

Strah gonim rukom niz brdo,
Čujem kako u padu grebe stijenu.
Čujem, kao da antilopa krdo,
Uplašenim nogama gazi hijenu.

Strah gonim rukom....

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gomila bijelog

Bijelom mi snijeg boji rame,
Osvrnut ližem hladne pahulje.
Gomila bijelog nas uhvati same,
Dok iz tame nečije oči bulje.

Noć nas pokriva kao deka,
Po duši mi gmižu dosadne vaši.
Pod rukom si mi lagana i meka,
I druga ruka se za tobom maši.

Pamtim dane bojene sivom,
Još se ponečeg od njih sjećam.
Ne zovem se malim, nikako divom,
Ponekad o tome sa sobom vijećam.

Bijelom mi snijeg boji rame,
Skoro sam zatrpan prosutim ledom.
Tvoj osmjeh me obasja iz tame,
Na praznoj tabli me nacrta kredom.

Nečije oči u nas bulje...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Strah gonim rukom

Dok hodam po trnju,
Đonove izlizah šuplje.
Bol izaziva misao krnju,
Oči se pomaljaju iz duplje.

Granica je dignuta odavno,
Tu ogradu hoću da srušim.
Makar i ne prošao slavno,
Preživeću, jer manje se gušim.

Iz učmale, lepljive tame,
Bezbroj stepenika penjem.
Neka ruka mi zagrlila rame,
Hrabri me, dok znojim se i stenjem.

Još hodam, penjem se na vrh,
Na leđima nosim tereta splet.
Ni ptice ne učiniše ni jedan prh,
Gledajući čoveka što sebi je klet.

Penjem se, skoro sam na vrhu,
U trenu videh da on ne postoji!
Samo put ka njemu ima svrhu,
Njime hoda onaj koji se ne boji.

Strah gonim rukom niz brdo,
Čujem kako u padu grebe stenu.
Čujem, kao da antilopa krdo,
Uplašenim nogama gazi hijenu.

Strah gonim rukom....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Dodir kao oprost

Predvečerje se oglasilo mukom,
Samo je pola mjeseca bolo tamu.
Zagrlio sam te ovom, utrnulom rukom,
Koja te iz gomile pretvorila u samu.

Tvoje noći su šture, skoro ludačke!
Daju im sjaj samo moje svijeće.
Kroz njih se šunjaju izgladnjele mačke,
Mekana stopala gaze grubo cvijeće!

Meni je tvoj dodir kao oprost!
Kao kad grijeh se skotrlja sa duše.
Sjećaš li se kako sam bio prost!?
Razbijajući nadu, dok snovi se ruše!?

Srušeno je sve, razbacano svuda.
Grijeh se kao virus u glavi proširio.
Pred tvojom vratima sam dvorska luda.
Kroz jedan prozor sam lud provirio.

Tvoje noći su šture...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Volio bih da si tu...

Večeras sam zajahao tamu,
Pod njenim kopitima sve je meko.
Kroz tunel upadam u duboku jamu,
Uz mene tone sve što sam sjeko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,
Samo misao šišti do pucanja.
Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,
Spremajući prste za nekoliko kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,
Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.
Od jutra me dijeli nevidljivi most,
Ruke su tu, a glava, gdje mi se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,
Otkinuta linija iz oka se vuče.
Dok žanjem te, kliziš kao zrno,
Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,
Crna ,kao da se boji u nit zlata.
Sjedeći na njoj, sječem i tu granu,
Sa koje padam u jezera od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,
U kaskadama pršti, stvara pjenu.
Vidim ti oko, i na uglu kap,
Na trepavici vidim vodenu sjenu...

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,
Da je svojim dlijetima kopaš, širiš.
Da budeš crv u hrastovoj  kori,
Kroz lišće bukava, skrivena viriš.

Volio bih da si tu i kad ništa ne volim,
I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.
Uspjevam da otvorene rane posolim,
Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Tuga se lijepi po licu

Додајте натпис

Nije ovo priča o propasti,

Samo riječ, dvije uz vatru.

I žar koji će u oko pasti,

U glavi koju hoće da satru.

Ovih dana crna se boja nosi,

To daje ozbiljan izgled ljudima

Ovdje se svjetlo sa tamom kosi,

Ovdje su svi  proglašeni ludima.

Ne mogu sakriti od sebe riječi,

Tuga se sama lijepi po licu.

Ni jedan lijek više me ne liječi,

Samo još vrana liči na pticu.

Ovo je priča o jednom trenutku,

U kojem strah uz sunovrat stiže.

O jednom malom,sačuvanom kutku,

Koji je nadomak, sve bliže i bliže.

Tuga se lijepi po licu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović