понедељак, 21. децембар 2020.

Strah gonim rukom

 








Dok hodam po trnju,
Đonove izlizah šuplje.
Bol izaziva misao krnju,
Oči se pomaljaju iz duplje.
Granica je dignuta odavno,
Tu ogradu hoću da srušim.
Makar i ne prošao slavno,
Preživjeću, jer manje se gušim.
Iz učmale, lijepljive tame,
Bezbroj stepenika penjem.
Neka ruka mi zagrlila rame,
Hrabri me, dok znojim se i stenjem.
Još hodam, penjem se na vrh,
Na leđima nosim tereta splet.
Ni ptice ne učiniše ni jedan prh,
Gledajući čovjeka što sebi je klet.
Penjem se, skoro sam na vrhu,
U trenu vidjeh da on ne postoji!
Samo put ka njemu ima svrhu,
Njime hoda onaj koji se ne boji.
Strah gonim rukom niz brdo,
Čujem kako u padu grebe stijenu.
Čujem, kao da antilopa krdo,
Uplašenim nogama gazi hijenu.
Strah gonim rukom....
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Нема коментара:

Постави коментар