Crni prijatelj

Duboko u zemlji

Zakopano je sećanje

Napojeno tugom

Gorkom istinom

Čuješ li vrisak

Ili je to smeh đavola

Pogledaj me u oči

Daj mi razlog

Da se popnem stepenicama

Do tvojih usana

Koje kažu šta hoće

One uvek znaju

Kada je ponoć

Ili kada je počeo dan

Na ulicama bez trotoara

Pod senkom zaspalih kuća

U tom skrovištu bez vrata

Razvaljenih ograda

Čekam crnog prijatelja

Da donese vesti

Zakopane duboko u zemlju

Zbog kojih sam ratovao 

Sa sobom, sa tobom

Duhovi će potpisati mir

Tu, ispred vrata pakla

Pokrivajući ponoćnog skitača

Vrlo belom zastavom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Stranac suženih očiju

Stigao je voz

Svi su već izašli

Stanica je besćutna

Prljava i hladna

Polako se prazni

Ostao je samo jedan čovek

Stranac suženih očiju

Sedeći na klupi

Gledajući u prazno 

Šapćući šinama

Molitvu suvim usnama

Sve je u redu

Ništa ne brinem

Svet je smešten u prvom vagonu

Voza iz kojeg

Nema više ko da siđe

Mašinovođa je odlučan

U nameri da ide do kraja

Sve je u redu

Ništa ne brini

Tamo gde vozim

Nema stanica

Samo beskrajne šine

Što jauču pod težinom

Teških, preteških odluka

Ljut sam na sebe

Na prljavi zatvor

Na visoke ograde

Bez ijedne kapije

Ljut sam na svet

U izdajnčkom vozu

Što pojačava brzinu

Jureći u zid od mraka

Izbacujući varnice

Bespomoćnog besa

Odlazeći bez kočnica

Totalno tamnom stranom

Koja miriše na ugalj

Dok ogoreva plamenom

Čekajući kraj nepročitane knjige

Iz koje ljubav užurbano odlazi

U starim šupljim cipelama

Bez siluete čoveka

Samo kosti oglodane ličnosti

Koje smrde do ravnodušnog neba...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Putem vučem svoje korenje

Putem vučem svoje korenje

Vreme prolazi i bez popravke

Prepoznajem ti more ispod marame

Ne pitaj kada ni gde

Ne govori ništa

Dok ti svetlo titra u očima

Utireš vidljivu maršrutu
U nekom običnom danu

Nekog ranog jutra
Stazom pored potoka
Omekšalom od proleća

Dok dobro poznati predeli
Pristižu kao razglednica
Sa par lepih pozdrava

Uz blesak sunca što lomi vazduh

Ostrvo si sa pojačanom stražom
I podignutom visokom ogradom
Da duša ne pobegne

Pukotine, ponori, krici

Srebro na ivici dana

Minuti, sati, vekovi

Zategnuta koža na čelu

Uobrazilja ističe kroz sporedni ulaz

Škripaju kosti sumnje

Bol kao nož probada dan

Osmeh je ukraden

Sa ugla usana
Ledenice vise niz lice...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Sjenke strašila

U vrelom danu
Ključa pokušaj promjene
Potoci svijesti
Traže šira korita

Fali mi jak talas
Koji će srušiti
Nakupljene ograde
Onaj odlučni talas
Posle kojeg
Ne možeš nazad
A naprijed te čeka
Nešto nepoznato

Iskrivljeni su znaci prošlosti
Novi putevi su označeni
Drugim bojama
Staze do šarenog svijeta
Vode preko naplatnih rampi

Nakon tankog sloja magle
Otvara se svijet

Koji te zavodi

Kojeg sanjaš

Čežnjivo čekaš

A onda vidiš
Da nema ničeg
Što si želio

Da su to samo sjenke
Svuda postavljenih strašila

Vječiti putnik
Je sklon čuđenju
Ako naiđe na stazu
Koja bi mogla
Da ga povede
U neki svijet

Bez strašila

Bez prošlosti

Bez budućnosti

Samo u neki svijet
Bez kapuljača i maski

Tamo negdje
U neki drugi svijet... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Gangsteri mraka

 

Gromglasna tama se odmotava

Noć se penje po drveću
Dok ptice uporno ćute

Dolazeći san gleda svoja posla

Raste mi sova u očima

Nijemo ponavljam neki refren
I pratim sjene na zidu

Tišina života odzvanja u glavi
Ukletost davi zdrav razum

Svi trikovi su raskrinkani
Sva vrata do raja su zaključana

Vrijeme je za polazak

Skidam povodac sa misli
Napuštam to varljivo utočište
I ulazim u krug
U kome duhovi živo plešu
Praveći lelujave tonove
Bezglasnog vriska

Privlače se tiho gangsteri mraka
Ispeglanih lica
I mrtvih očiju

Mogu ja ovo

Mada hramljem nažuljanim mozgom

Komadam svoj um gomilom žileta
Gledajući srce kako duboko tone
Rasipajući bespomoćnu tugu
Kao kolutove dima iz zamotane cigarete
Kroz koju izbija jauk
Zanijemelih miliona...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ti si mnogo vode...

Oderana mi je koža

Eno je, visi na ogradi

Muhe pljuju usirenu krv

Oštar nož pravi manje bola

Lomim prste dok mislim o tebi

I srce mi nešto, bezveze tuče

Iz njega mora da vodopad grmi

Ti si mnogo vode, brza rijeka

Sila koja pomjera kamenje

Preko kojeg uporno preskačem.

U takvoj bujici nije šteta nestati

Udarac o stijene je kao dodir mekanog tkiva

Koje klizi niz zelenilo uglačanih algi

Nož siječe i cijepa zglobove

Nemoćan sam, ne prilazim ti

Jer su putevi zgrušani od previše vremena

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Strah gonim rukom

 

Dok hodam po trnju,
Đonove izlizah šuplje.
Bol izaziva misao krnju,
Oči se pomaljaju iz duplje.

Granica je dignuta odavno,
Tu ogradu hoću da srušim.
Makar i ne prošao slavno,
Preživjeću, jer manje se gušim.

Iz učmale, lijepljive tame,
Bezbroj stepenika penjem.
Neka ruka mi zagrlila rame,
Hrabri me, dok znojim se i stenjem.

Još hodam, penjem se na vrh,
Na leđima nosim tereta splet.
Ni ptice ne učiniše ni jedan prh,
Gledajući čovjeka što sebi je klet.

Penjem se, skoro sam na vrhu,
U trenu vidjeh da on ne postoji!
Samo put ka njemu ima svrhu,
Njime hoda onaj koji se ne boji.

Strah gonim rukom niz brdo,
Čujem kako u padu grebe stijenu.
Čujem, kao da antilopa krdo,
Uplašenim nogama gazi hijenu.

Strah gonim rukom....

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nevidljivi prtljag

Ćutiš kao beskrajna pustinja.

Nemam snage da pokrenem pesak.

Stojim tu i sam  neugodno ćutim,

Poput naslaganog kamenja u ogradi.

Znam da i ti nosiš uvek,

Sve stvari spakovane u  obični kofer.

Ne bojiš se onoga što te čeka preko.

Svoj jednostavni život nosiš,

Kao nevidljivi prtljag.

Odlaziš bez pravca i cilja.

Tama je poklopila smisao.

Da li ćeš naći tu poslednju tačku,

Strepiš li od prelivanja gorčine,

Preko uredno poređanih minuta,

U nizovima velikog kolebanja?

Odluči se i kreni, šta god nazvala ciljem.

Kreni već jednom,  u nešto bez imena,

Izleči se od te zaraze čekanjem.

Smrt ne voli svedoke!

Samo kreni, do đavola!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Mizerna stvarnost

Koraci se bave asfaltom,
Čvrsta podloga za mizernu stvarnost.
Iz grla krik optočen altom,
Otiče sa krvlju u maestralnost.

Gdje su  te spodobe ružne,
Što migolje po dubokom blatu?
U ogledalu samo sjene su tužne,
Iako se okvir sija po zlatu.

Usoljene misli pružaju korak,
Nečija pluća bolesno cvile.
Uplašene oči je prekrio mrak,
Ovom stranom vladaju nečiste sile.

Ograde su pobodene odavno,
Nesvjestan, već uz jednu se penješ.
Na drugoj strani si dočekan slavno,
Dok zubima grizeš ruku i stenješ.

Nisi baš siguran, sta će sve to tebi,
Propast svakako na bijelom konju stiže.
Zašto na njemu i nestao ne bi,
Nek je bar otmeno, ako je sve bliže.

Koraci se bave asfaltom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kaljuga

Poniženi i jako uvrijeđeni,
Kroz život brzo hodamo.
Drugačije ne može, ubijeđeni,
Kome tu istinu da odamo?

Zagrađeni  vlastitim ogradama,
Gradimo  neponovljivi  geto.
U sivim, betonskim zgradama,
Bez dostojanstva živimo, eto.

Lijep dan nam počinje sumorno,
Među četiri  popljuvana zida.
Već se jutrom osjećamo umorno,
Već nas do podne dosada kida.

Ljudi se ne bune, ćute,
Pognu glave, ramena, oči.
Ne mrze, ne vole, ne ljute,
Puštaju da jad se i dalje toči.

Hvatamo noktima ono malo,
Čega i nema, ne postoji.
Svijesni da se to oduvijek znalo,
Da noga nema na čemu da stoji.

Poniženi i uvrijeđeni gazimo,
Ne nudimo ruku ni bratu ni drugu.
Zakačeni o ništa, na nokte pazimo,
Dok mozak lagano tone u kaljugu.

Ljudi se ne bune, ćute...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tvrđava

Između zelenog i sivog plavi se zastava,

Malo je oslikana bojom bijelom.

U stablu limuna počinje nastava,

Ptica  Ćuk iz dijelova, pravi noć cijelom.

Tvrđava me gleda šupljim vratima,

Rekoh-dobar dan, lijepa gospođo.

Evo, čekam te predugim satima,

Kao pas, što bi upravo kost oglođo.

Ulica je uska, tjera uz ogradu,

Ogradom su ograđene nježne zvijeri.

Reže, dok iz uzdaha te kradu,

Oko klizi, svaki milimetar ti mjeri.

Satjeran uza zid, pokriven sjenom,

Mirišem sa tebe noć i limetu.

Poklah se sa danom, kao hijenom,

Jer si mi u trenu, sve na svijetu.

 Dobar dan, gospođo…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Dobar dan, gospođo

Додајте натпис

Između zelenog i sivog plavi se zastava,

Malo je oslikana bojom bijelom.

U stablu limuna počinje nastava,

Ptica  Ćuk iz dijelova, pravi noć cijelom.

Tvrđava me gleda šupljim vratima,

Zastah. "Dobar dan, lijepa gospođo"

Evo čekam vas predugim satima,

Kao pas, što bi upravo kost oglođo.

Ulica je uska, tjera uz ogradu,

Ogradom su ograđene nježne zvijeri.

Reže, dok iz uzdaha vas  kradu,

Oko klizi, svaki milimetar  mjeri.

Evo, čekam vas predugim satima...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic