Šareni ram za sivilo

Rođen sam u nekakvom getu,
Valjda potpuno u loš čas.
U meni se misli kao zmije pletu,
I do njih samo dopire tvoj glas.

Rođen sam, a kao da nisam,
Sunce mi ispod koljena ide.
Iz jednog, nekad, kao da tri sam!
I kako me to ljudi iz jednog vide?

Rođen u getu i  malo me blam.
Malo sam i sam sebi čudan.
Rođen u getu,za sivilo šareni ram,
Danas sam sa tobom malo uzaludan...

Ponekad te sanjam u planini.
Kako iz klanca  tijesna ničeš!
Dok tako narastaš, u meni su klini,
Dok se gubim u nestvarnom, ti vičeš!

Prolaze godine,u meni se ogledaju.
U očima  je samo zeleni sjaj tuge!
Tvoje se  godine mojima ne daju,
Moje su godine pod šinama pruge!

Prolaze godine i šuplja su mi usta,
Ne znam više ni šta da ti pišem.
Duboko u meni je neka rupa pusta,
I jedva zbog nje pomalo dišem.

Prolaze godine...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Kaljuga

Poniženi i uvrijeđeni,
Kroz život brzo hodamo.
Da ne može drugačije, ubijeđeni,
Kome da istinu odamo?

Zagrađeni ogradama,
Gradimo vlastiti geto.
U sivim, betonskim zgradama,
Bez dostojanstva živimo, eto.

Lijep dan nam počinje sumorno,
Među četiri upljuvana zida.
Već se jutrom osjećamo umorno,
Već nas do podne dosada iskida.

Ljudi se ne bune, ćute,
Pognu glave, ramena, oči.
Ne mrze, ne vole, ne ljute,
Puštaju da jad se i dalje toči.

Hvatamo noktima ono malo,
Čega i nema, ne postoji.
Svijesni da se to oduvijek znalo,
Da noga nema na čemu da stoji.

Poniženi i uvrijeđeni gazimo,
Ne nudimo ruku ni bratu ni drugu.
Zakačeni o ništa, na nokte pazimo,
Dok mozak lagano tone u kaljugu.

Ljudi se ne bune, ćute...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kaljuga

Poniženi i jako uvrijeđeni,
Kroz život brzo hodamo.
Drugačije ne može, ubijeđeni,
Kome tu istinu da odamo?

Zagrađeni  vlastitim ogradama,
Gradimo  neponovljivi  geto.
U sivim, betonskim zgradama,
Bez dostojanstva živimo, eto.

Lijep dan nam počinje sumorno,
Među četiri  popljuvana zida.
Već se jutrom osjećamo umorno,
Već nas do podne dosada kida.

Ljudi se ne bune, ćute,
Pognu glave, ramena, oči.
Ne mrze, ne vole, ne ljute,
Puštaju da jad se i dalje toči.

Hvatamo noktima ono malo,
Čega i nema, ne postoji.
Svijesni da se to oduvijek znalo,
Da noga nema na čemu da stoji.

Poniženi i uvrijeđeni gazimo,
Ne nudimo ruku ni bratu ni drugu.
Zakačeni o ništa, na nokte pazimo,
Dok mozak lagano tone u kaljugu.

Ljudi se ne bune, ćute...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović