Kaljuga

Poniženi i jako uvrijeđeni,
Kroz život brzo hodamo.
Drugačije ne može, ubijeđeni,
Kome tu istinu da odamo?

Zagrađeni  vlastitim ogradama,
Gradimo  neponovljivi  geto.
U sivim, betonskim zgradama,
Bez dostojanstva živimo, eto.

Lijep dan nam počinje sumorno,
Među četiri  popljuvana zida.
Već se jutrom osjećamo umorno,
Već nas do podne dosada kida.

Ljudi se ne bune, ćute,
Pognu glave, ramena, oči.
Ne mrze, ne vole, ne ljute,
Puštaju da jad se i dalje toči.

Hvatamo noktima ono malo,
Čega i nema, ne postoji.
Svijesni da se to oduvijek znalo,
Da noga nema na čemu da stoji.

Poniženi i uvrijeđeni gazimo,
Ne nudimo ruku ni bratu ni drugu.
Zakačeni o ništa, na nokte pazimo,
Dok mozak lagano tone u kaljugu.

Ljudi se ne bune, ćute...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović