Šetnja

Mokrom ulicom pristižu koraci,
Tuku asfalt razljućene pete.
Iz ćoškova bježe ustajali mraci,
Dok prolazi ona i kipovi lete.

Budi se i čudi, pospana Slavija,
Srpski vladari ne vladaju sobom.
Golub sa Venca za nju navija,
Jutro je učinila najljepšim dobom.

Terazije lagano spaja sa Knezom,

Na trgu sa konja, jahač je mjeri.

Mada su zatvorene, teškom rezom,

Jedna za drugom otvaraju se dveri.

Mokrim pločnikom odzvanja korak,

Cipelu na tren, žuti list dotače.

Sa jednog prozora pobježe mrak,

Kroz jednu granu vjetar krenu jače.

U venama joj teče vrela mladost,

Osmjehom tminu pretapa u sjaj.

Svaki njen pokret izaziva radost,

Svaki njen pogled odvodi u raj.

U odbljesku sunca kupa se beton,
Vazduh je gust i pomalo mlak.
Za igru prestola, ubacila je žeton,

Sa nebeskog štrika skinula je oblak...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović