Nema ničeg iza

Ljut sam na sebe

Pustih te da lutaš
Kroz već nabrekle vene

Da često zastaneš
I zasječeš, da zaboli
Da malo procuri

Ne okrećeš se
Jer nema ničeg iza

Sve je smješteno ispred
Tvog sanjarskog pogleda
Čekajući da brzo postane ništa

Sve si potjerala kao hajka
Na otuđene krvoloke

Potpuno si me  pripitomila
Puštajući da podivljam
Da zaurlam prastari zov

Ljut sam na sebe

Zaboravih zbog čega

Ali još se zrakom prolama
Želja da viknem

Ljut sam na sebe... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Raspukla planina

 

Ludaci šetaju praznim glavama,

To je hod laganog davljenja, ubijanja.

Đavoli se penju okomitim granama,

Mjesec zatekoh u procjepu sijanja.

Noć je bila vrela, komarci su pili krvi!

Znoj je curio na isprane, zarozane plahte,

Ono što struji venama, noćas me trvi.

Tijelo mi voze neke elegantne jahte.

Čudesan prolaz vidio sam juče!

Pukla je planina ispod moje stijene.

Sve me tom otvoru žestoko vuče,

U njega i dan ubrzano primiče sjene.

Jesi li ti živa? da li sam ja mrtav?

Debelim đonom gazim to pitanje!

U nekom sam ćošku, skvrčen i drhtav.

Udavljenu noć grize jeftino svitanje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav

Makljenović

Kud si pošao

Čija su to lica,
Zategnuta gomilom briga.
Što prolaze ulicama, jedući,
Kosti sopstvenih tjelesa?

Lica vječito pospanih očiju,
Od premalo sna i previše,
Budnog kopanja po mislima,
Koje puštaju crnilo da se slijeva,
U odvodne cijevi pune mrzovolje.

Kakav si to ti,
Jadniče jedan, izudaran čizmama
Prokletih dobrovoljaca, koji doniješe
Dobro, zapakovano u paketiće uzaludnosti,
Podjeljene nekih prošlih novih godina?

Kud si pošao,
Sada kad ti nigdje nije mjesto,
Osim u  trećem razredu poslednjeg voza,
Koji je odavno krenuo sa početne stanice,
Znajući da te šine nikud ne vode?

Okreni se i pusti,
Nek se i drugi okreću,
Makar samo za tvojim tijelom,
Skupljenim u taj ofucani mantil,
Kojim pokušavaš dozvati kišu,
Kojom bi da spereš otrov ,
Koji je prokuljao iz vena.

Dakle, okreni se i pusti,
Neka teče sve sto je tečnost,
I pročisti kloake, vec usmrdjele do neba.
Onog istog neba, u koje pogledaš,
Svaki put kad pomisliš:
Dokle više ovako, pobogu brate...

Samo se okreni i pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dupli espreso

Gledam kroz neopran prozor,

I nema bog zna šta da se vidi.

Možda me tvoje oko uzme u pozor.

Možda se njemu ova spodoba svidi.

Zaklonjen, duboko iza zavjese,

Opčinjeno zurim u snijeg na cesti.

Vrane se njišu na  žici ko kese,

Dole, na semaforu, možda ću te sresti.

Muzika sa radia, kao dupli espreso,

Ulazi u krvotok i širi se kroz venu.

Uz ritam nekog roka, zaigra mi meso,

I dodaje malo crvene, ubledjelom tenu.

Gledam kroz prozor, oslikan zimom,

Ko da me neka sjeta grli i spopada.

U grudima kreće vatra sa dimom,

U staklu je odraz, koji mi se ne dopada.

Možda će druga kafa po redu,

Uspjeti da me ubrzo koncentriše.

Možda će utorak dobaciti srijedu,

Prije nego tuga  osmjeh izbriše.

Gledam kroz prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Šetnja

Mokrom ulicom pristižu koraci,
Tuku asfalt razljućene pete.
Iz ćoškova bježe ustajali mraci,
Dok prolazi ona i kipovi lete.

Budi se i čudi, pospana Slavija,
Srpski vladari ne vladaju sobom.
Golub sa Venca za nju navija,
Jutro je učinila najljepšim dobom.

Terazije lagano spaja sa Knezom,

Na trgu sa konja, jahač je mjeri.

Mada su zatvorene, teškom rezom,

Jedna za drugom otvaraju se dveri.

Mokrim pločnikom odzvanja korak,

Cipelu na tren, žuti list dotače.

Sa jednog prozora pobježe mrak,

Kroz jednu granu vjetar krenu jače.

U venama joj teče vrela mladost,

Osmjehom tminu pretapa u sjaj.

Svaki njen pokret izaziva radost,

Svaki njen pogled odvodi u raj.

U odbljesku sunca kupa se beton,
Vazduh je gust i pomalo mlak.
Za igru prestola, ubacila je žeton,

Sa nebeskog štrika skinula je oblak...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Heroji

Poslednje rovove drže heroji,
Svjedoci bitaka i rasipanja krvi.
One što su otišli, niko ne broji,
Ugasiće svijetlo zadnji i prvi.

Linija odbrane sve je kraća,

Kroz vene teče samo voda.

Na fiskalnoj kasi generacija plaća,

I sledeća, a tek je počela da hoda.

Pucali su iz svih lajavih cijevi,

Bez metaka su ranjavani ljudi.

Na vrh se popeo neko lijevi,

I pad je let, nek im se tako sudi.

Kuća je ostala bez krova,

I zidovi se odavno klate.

Uporno nam govore da je nova,

Umišljeni praznu slamu mlate.

Dok proroci prizivaju med i mlijeko,

Čovjek se drži hljeba i motike.

Gladni i žedni, aplaudiraju meko,

A paun gradi zemlju egzotike.

Pred fiskalnom kasom, generacija plaća...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović