Kud si pošao

Čija su to lica,
Zategnuta gomilom briga.
Što prolaze ulicama, jedući,
Kosti sopstvenih tjelesa?

Lica vječito pospanih očiju,
Od premalo sna i previše,
Budnog kopanja po mislima,
Koje puštaju crnilo da se slijeva,
U odvodne cijevi pune mrzovolje.

Kakav si to ti,
Jadniče jedan, izudaran čizmama
Prokletih dobrovoljaca, koji doniješe
Dobro, zapakovano u paketiće uzaludnosti,
Podjeljene nekih prošlih novih godina?

Kud si pošao,
Sada kad ti nigdje nije mjesto,
Osim u  trećem razredu poslednjeg voza,
Koji je odavno krenuo sa početne stanice,
Znajući da te šine nikud ne vode?

Okreni se i pusti,
Nek se i drugi okreću,
Makar samo za tvojim tijelom,
Skupljenim u taj ofucani mantil,
Kojim pokušavaš dozvati kišu,
Kojom bi da spereš otrov ,
Koji je prokuljao iz vena.

Dakle, okreni se i pusti,
Neka teče sve sto je tečnost,
I pročisti kloake, vec usmrdjele do neba.
Onog istog neba, u koje pogledaš,
Svaki put kad pomisliš:
Dokle više ovako, pobogu brate...

Samo se okreni i pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović