Nebojši Glogovcu (Htio sam još jednom doći)

Tek sam se navikao,
Da postojiš i da si  pun čuda.
Čovjek zbog koga bih  i vikao!
A izdade te život, taj šeret i Juda.

Mislio sam, ima još vremena,
Vidjeću mnogo, što vidješe i drugi.
Zapalićeš čuvenu vatru, bez kremena!
Igraćeš svjetlost na vječitoj dugi.

Htio sam još jednom doći,
Gledati kako lava teče na binu.
Htio sam, a više neću moći,
Aplauzom reći Bravo! majstoru, džinu.

Mislio sam, decenije čekaju tvoji pečati.
Čudesan spoj  glume i života.
Pred bravurama vrijedi na koljenima klečati.
Ostale su riječi, ostala ljepota.

Tek sam se navikao,
A ti ode, na nebo se pope.
Kako sad ne bih zavikao!
Kako, kad suze i led tope!

Htio sam još jednom doći,
Da vidim nekrunisanog kralja na bisu.
Htio sam, ali više neću moći,
Svevišnji je pogasio svjetla i spustio kulisu.

Ipak tragovi ostaju, svuda se vide,
Prefinjena tkanja duše, svijetle i jasne.
Duboko negdje, dugo će da bride,
Dugo neće dati da sjećanje zgasne.

Htio sam još jednom doći...

Branislav Makljenović