Ph vrijednost

Dođe tako neki dan, koji te utjera u sebe.

Svim silama te pomete, zgrabi za kragnu.

Ako se odupreš, nevješto glumiš dobro raspoloženje,( osmjeh stuardese na licu), onda te odalami po tom istom, iskeženom.

Posle te bole vilice od keženja i sve ti je gore.

Skupi se neka gadna masa u grlu, ali i niže, negdje kod pluća ili u želudcu.

I tako raste, gamiže, prijeteći da obuzme cijelo tijelo.

Probam ga umanjiti sodom bikarbonom. Jedna kašičica na čašu vode.

Gadno je, ali mi razblaži kiselinu. Šta ću kad sam sav kiseo!

Kako da poravim tu ph vrijednost!? Šetnja po kiši? Ležanje sa piljenjem u plafon?

Usisavanje psećih dlaka(Đina se obilno linja)? To  pomaže dok radi usisivač.

Onda se nastavlja umijeće samoiscjeljenja, iza kojeg ostaju tragovi mučnog prolaza kroz nove staze, ugažene bijesom.

Dok u glavi jauče oluja, noge su hladne.

Žele se odvojiti i otići negdje svojim putem.

I ja bih ih pustio. Neka idu. 

Ali, šta ću sa glavom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Nebojši Glogovcu (Htio sam još jednom doći)

Tek sam se navikao,
Da postojiš i da si  pun čuda.
Čovjek zbog koga bih  i vikao!
A izdade te život, taj šeret i Juda.

Mislio sam, ima još vremena,
Vidjeću mnogo, što vidješe i drugi.
Zapalićeš čuvenu vatru, bez kremena!
Igraćeš svjetlost na vječitoj dugi.

Htio sam još jednom doći,
Gledati kako lava teče na binu.
Htio sam, a više neću moći,
Aplauzom reći Bravo! majstoru, džinu.

Mislio sam, decenije čekaju tvoji pečati.
Čudesan spoj  glume i života.
Pred bravurama vrijedi na koljenima klečati.
Ostale su riječi, ostala ljepota.

Tek sam se navikao,
A ti ode, na nebo se pope.
Kako sad ne bih zavikao!
Kako, kad suze i led tope!

Htio sam još jednom doći,
Da vidim nekrunisanog kralja na bisu.
Htio sam, ali više neću moći,
Svevišnji je pogasio svjetla i spustio kulisu.

Ipak tragovi ostaju, svuda se vide,
Prefinjena tkanja duše, svijetle i jasne.
Duboko negdje, dugo će da bride,
Dugo neće dati da sjećanje zgasne.

Htio sam još jednom doći...

Branislav Makljenović