Oči su ti još uvijek smeđe,
Boja koja je trgala pluća.
Zabodene duboko pod vjeđe,
Obrve su im udobna kuća.
Duga kosa, lice, noga, ruka,
Dugačka kao milja se protežeš.
Stavljaš me na gomilu muka,
Pogledom me odbacuješ, pa vežeš.
Samo, pogled ti je bez sjaja,
Volio bih da nisam u pravu.
Onaj, s početka aprila i maja,
Onaj vulkan što je izbacivao lavu.
Gledam te i pomislim, eto:
Ponovo prošlost na mene puca!
Ne mora proljeće, neka bude ljeto,
Samo nek se jesen okolo ne smuca.
Slušam kako ubrzano pričaš,
Kao nekad, riječi na usnama plešu.
Sjećam se, volio sam te slušati, baš,
Dok u lijevoj predkomori poruku klešu.
Bila si vlasnica mojih noći i dana
Izlazaka i zalazaka uzbudljivog sunca.
Svaka misao u tebe je bila utkana,
Poneki san i sada o tebi bunca.
Slušam te, gledam, upijam,
Ne mogu te dotaći, jer si na korak.
Trepavice ti pogledom škakljam, svijam,
Gledam te, a iz mene ističe ukus gorak.
Gladan sam te, pojeo bih te svu,
Zavijam cijelu noć, kao samotni vuk.
Dok ne svane jutro, poješću i noć ovu,
Kasno je, odlaziš i ostavljaš iza sebe muk.
Možda se sretnemo još jednom,
Na nekoj planeti, stvorenoj za nas.
Možda te oko zatekne čednom,
Možda mi na uho kapne tvoj glas.
Ako mi ruka prste pokrene,
Pa ih do tebe skroz ispruži.
Da li će tada i usna da krene?
Kako će srce sve to da izdrži?!
Slušam te, gledam i upijam...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
