Divlje vode

Lepi se dan za prozor.

Još u njemu drhti svetlost.

Napolju sivo i mokro.

Kiša pere ulice.

Tera u odvode i mnogo ružnih, neizgovorenih reči.

Februar tutnji svojim stazama.

Želi da nas što pre isporuči Baba Marti.

Nešto mu se nismo svideli.

Kao da smo bolesni.

Da. Bolesni.

Kao u bolnici. 

Treći dan, posle rutinske operacije.

Vizita završena.

Sutra idete kući.

Terapija redovna.

Kontrola za tri meseca.

Kad se proleće razbukti.

Kada mlado sunce otera snegove u prošlost.

Kad se šuma probudi.

Kad livade osvanu poprskane maslačcima.

Kad se radoznalo nebo zaplavi.

Kada osmeh pukne preko lica, kao jak šamar.

Tada će krv da potekne kao bujica.

Kao divlje vode kroz sužene kanjone.

Tada je sve moguće.

Prozore će da čisti mekani mrak.

Tada ću sa mesecom da brojim zvezde u padu.

Tada ću jednu da uhvatim u letu.

Tada ću pomisliti da si stvarna.

Tada ću malo da te nagovestim...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Polomljeni ključevi

Neko kuca na vrata

Odškrinuta je pukotina

Preblijedelog dana 

Ravno je nebo

Iznad beskrajnog grada

Ljudi su zaključani

Zarđale su brave

Polomljeni ključevi

Gomila izobilja 

Puna je samoće

Ukršteni pogledi

Prepoznaju drhtaj

Uzavrelog bunila

Dugačka sijenka se pružila

Pred drvenim pragom

Topao vjetar pjeva

I jaše paklenu vrućinu

Maramica na licu

Kupi ostatke nevjerice

Glava se okreće

Na drugu stranu

Pravi se da tijelo

Ne pamti, ne postoji

Izgubljen od sebe samog

Mirno počivam

U kovčegu mekane rutine

Neko kuca na vrata

Ne pomjeram se 

Slušam kako sijenke grebu

Prizivaju li mrak

Ili gaze putem

Koji nikada nije osvijetljen

Na kojem ima leda

Kockice otopljene duše

Kotrljaju se u neki drugi

Neokaljani svijet

Oslikan u kišnoj dugi

Čarobnim bezumljem proklet

Ulice su mokre, plivaju

Kiša ruši barikade

Kroz šuplje stijene

Protiču plave riječi

Još sam ovdje

Naslonjen na vrata

Na koja neko kuca...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Čekam da prođe

Jašem ovaj goli , jesenji dan, od ranog jutra.

Nije me primio u sedlo sa osmjehom.

Sivo jutro, nekako bezvoljno, kao da se ni njemu ne ulazi u vrijeme.

Pokušavam da zabodem mamuze u taj bezvezni početak trijumfalnog postojanja.

Tuširam se hladnom vodom. Radim vežbe: Pet Tibetanaca.

Otvaram prozore. Puštam hladan vazduh da pogura zavjese.

Dan ostaje ravnodušan na sve moje pokušaje.

Dižem ruke od tog kilavog posla.

Kuvam kafu.

Zatvaram prozore.

Palim TV.

Jutarnje vijesti.

Najnovije vijesti. 

Vijesti što su upravo stigle. 

Vijesti.

Novosti.

Prelistavam jutro, sve do stranica koje pripadaju razbuđenom danu.

Mrzovoljan pogled dobacuje samo do podne.

Ostatak je zamotan u aliminijsku foliju.

Mogu da ga spakujem u frižider. Neka se još malo ohladi. Može zatrebati.

Možda uskoro osvane jedan superblistav dan, kome će zafaliti malo mrzovolje, da postigne radnu tempreraturu.

Danas demoni stižu malo ranije.

Obično se sjate oko pola pet. Spreman sam.

Ukočen od bola, ležim i čekam da podivlja, pa prođe.

Da,da.

Čekam da prođe...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

5:30

Probudih se iz nekog teškog sna. 

Dobar osjećaj kad skapiraš da nije zbilja.

Uf! 

Čkiljim na displej telefona. 

5:30

Uf!

Iskobeljah se nekako iz kreveta.

Dugačka pješačka tura do toaleta.

Kao da je na kraju svijeta. Tuširanje hladnom vodom! Kao da iglice ulaze pod kožu! Dugačkih deset sekundi.

Peškir. Trljanje. Crven kao rak.

 Uf! Uf!

Vraćam se prilično razbuđen.

Oblačim se u boravku.

Na horizontu se pomalja sunce.

Preko planina kao da je neko prosuo kantu narandžaste boje.

Kao da požar bukti.

Dan se rađa u porođajnim etapama.

Pristavljam vodu za čaj, a potom i za kafu.

Pola zdravo pola ne. Jin i jang.

Potreban je balans.

Čaj pijem na terasi. Upijam svježinu.

Kafu ostavljam da se malo hladne. Dobro ide uz tišinu. 

Osim lišća koje pomjera slab povjetarac, ništa se ne javlja. 

Valjda svi čekaju da se pijevac oglasi.

I javio se, bogami, u šest ili koji minut prije.

I onda, kao po komandi, zakokodakaše koke, zalaja pas Medo, trgnu se i Đina, pa skoči sa fotelje kao oparena.

Protegnu se uz vrata i zalupa šapama. Otvorih joj da izađe.

Sjuri se niz stepenice i potrča do ograde, da pozdravi drugare. 

Grlice uzleteše u poteri za doručkom.

Prvi autobus.

Prvi traktor.

Prvi  kašalj  komšije.

Počeo je dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Vetar se baš raspričao

Jutros su procvetale ptice u debeloj tišini krošnje, stare jabuke. 

Tako se i jutro razigralo sa suncem, uz topli naklon nadolazećem danu.

Okrećem pogled direktno u tu sjajnu loptu, zatvorenih očiju, puštajući zrake da mi škakljaju lice.

U daljini  planinski venac plete mrežu sa paučinastim oblacima.

Poslednji tragovi prethodnog dana su odavno iščezli.

Samo je još u uglavi odsjaj proteklih minuta.

Nesklad misli se bori sa vidljivim skladom dana.

Lišće me upoznaje sa povetarcem.

Članovi klana osa nasrtljivo njuškaju dlan. umazan sokom pojedene smokve.

Đina se udobno premešta iz hlada, na jednu dozu sunčanja.

Težek pseći život.

Divan dan, koji ni po čemu neću pamtiti, jer ništa se loše nije desilo.

Obično pamtimo loše stvari.

Ili ne postoji ništa loše, samo smo mi ponekad takvi.

U daljini čujem mukanje krave.

Da li je gladna, odvojena od teleta ili plaća cenu svog obroka u vidu toplog mleka...

Na drugoj strani sela, sa neba silazi  mali oblak, oprezno, preko belih stepenica.

Đina se vratila u hladovinu.

Ose i dalje zuje svoju priču.

Petao u komšiluku ima čudan smisao za humor, kukuriče na svakih deset minuta.

Bojim se da komšinica ne zna za šalu.

Možda je rešila da skuva supu.

Vetar se baš raspričao.

Odoh da pristavim kafu.

Vreme je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Davim tebe u sebi

Davim tebe u sebi

Prateći dan kraju

Popodne već izmiče

Dok kiša plače

Ranjenim kapima

Po užeglom putu

Nije ovo svet koji želim

Niti je dan ispunjen vremenom

Davim te u sebi

Da ne bi vrisnuo

Da ne bi jauk pljuštao

I probio kanale

Zatvorene gomilom straha

Zatrpanog ispod lažne hrabrosti

Rukama negovanih mukama

Davim te u sebi

U ovoj mojoj glavi

Sastavljam komade

Rasutog ega

Psujući mu svašta

Dok on ćuti

Dok se ljuti

Išao sam tamo-vamo

Od nemila do nedraga

Gubio osmeh samo

Vukao za rep vraga

Već je istekao dan

Suton ga negdje vodi

Da se u mraku noć rodi

Da udavi u sebi  san...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Ulica ironije

U ulici ironije

Uvijek zastanem

I gledam uglove

Zatvorenih vrata

Sa nekom teškom šifrom

Nikad provaljenom

Zaboravljenom

Vrata od stijene

Stijena od lave

Lava od vatre

Ugrožen

Ko zna od koga

Ko zna zašto

Sipmatija

Empatija

U crnoj torbi

Zaglavljenoj

Na nekom aerodromu

Ili autobuskoj stanici

Talentovani kučkin sin

Je nestao bez traga

Dan i noć

Ukradeni pred nosom

Specijalnom obezbeđenju

Debeli slojevi juče

Lijepe se na danas

Stvari će se završiti u subotu

Nedelja nije dan za kraj ...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Čujem mrak

Kratak zimski dan

Pojedoh sve do duboke noći

Hladan vazduh liže treperava ulična svijetla

Glasna psovka zvoni klizavom ulicom

Na pola spuštena roletna
Skriva obrise visokih zgrada

Pogled na ulicu
Mi vraća zabludjele misli

Oči raširene
Oči zatvorene

U glavi odzvanja surova tišina

Okrenuh se
I zagledah u tamu sobe

U prisne stvari pokrivene mrakom

U mekane jastuke
Tvrdokorne praznine
Uokvirene naborima lelujavih sjenki

Soba miriše na strah

Gledam u mrak

Čujem mrak

Duboko je u meni

Provlači svoje pipke
Kroz zadebljale vene

Lažem da ništa ne osjećam
Navlačeći iskeženi osmjeh

Prevlačeći prstima po vratima
Zaključanog krvotoka

Dok soba miriše na strah... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Očešljan i opran dan

Mi smo 

Kao dva neba

Jedno na drugom

Kao počešljan i opran dan

Nedostaješ mi prokleto

Ispod drveta sa puno hlada

Prođeš mi tako kroz glavu

Kao pero iz repa neke ptice

Pa poželim da poletim

Da se prospem kao oblak

Da kidišem na vrhove

Surovih planina

Dođe mi tako svašta

Glava zvoni nemirom

Strahom od moćnih strahova

Ne mogu dublje i jače

Od ovog krika što se već gubi

Pretvoren u cikličnu jeku

Odzvanjam glasno satjeran

U mračan ugao života

Kolebam se

Neka me tu gdje jesam

Vratiće se ptica bez jednog pera

U to ne sumnjam, znam

Istog onog trena

Kada jedno na drugom

Budemo dva neba

U jednom očešljanom

I opranom danu

Kad je sve sveto

Nedostaješ mi prokleto...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Super beznačajan dan

Kroz težak mrak
Vlažan od kiše
Prikrada se dan
U obliku blijedog svitanja

Čujem prve autobuse
Te ogromne pijetlove
Što promuklo kašlju

Vidim ulična svijetla
Kako se utapaju u lokvama

Da li je utorak, srijeda ili neki
Super beznačajan dan

Ništa protiv gomile ničega
U borbi uma protiv bezumlja
Padaju okovi mrkog slijepila

Rovovi se pune prazninom
Dan već nasrće hladnim pogledom
Ništavilo je zauzelo odlučan stav

Porijeklo snova je neispitan slučaj
Tišina narasta kao korov
Makaze sijeku zaraslu stazu

Čujem i druge autobuse
Iz tek probuđene ulice
Gledajući kišu kako curi niz prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović 

Pusto je i prazno

Pusto je  i prazno
Sam sam i hladno je

Prekriven teškom prašinom umora
Beznadežno ispod sivila oblaka
Dan mi je bez kraja i početka

Časovnik lomi kazaljke
Zagušljivo ništa se vrti u krug

Sa rukama u džepovima
Čekam da se pojavi noć

Da se zabijele zavjese na crnom prozoru
Da ružnu priču ukrasim sjenama

Neka neznana lica da prepoznam
Neku dobru vijest da obučem u smjeh

Jedan trenutak da pomnožim sa beskrajem

Nabusito i mrko zabijam pogled
U jednu jedinu tačku na ogoljenom zidu

Opčinjen i težak, oči u oči sa dvoličnošću
Umrtvljen i dovoljan samom sebi
Češem se grubim, okorjelim lažima

Pusto je i prazno... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prijetio mi je dan suncem

Pojuri me ovaj dan

Istjera napolje i zaprijeti

Da će mi poslati još sunca,

Ako ga budem gledao blijedo

Izađoh brzo da mu se ne zamjerim

Pa uhvatih jednu ulicu za ćošak

Onda lakim korakom krenuh

Ka njenom kraju, brojeći kontejnere

Po njima rove sablasti

Ptice, mačke, psi i ljudi

Ljepota ističe kroz cijevi

I mješa se sa smradom

Na kraju ulice nema nikoga

Svi su otišli u drugu ulicu

Tamo pokušavaju da uhvate ljepotu

Ali ona je u cijevima, ne vide

Istjerao me dan, izbacio vani

Zavirujem u glave prolaznika

Nose ih džaba, prazne su

Samo se klate na ramenima

Prijetio mi je dan suncem

Osjetim ga po glavi i vratu

Vidim malo ljepote van cijevi

Neka tako ostane do večeri

Prijetio mi je dan suncem...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tražim te i ti to znaš, bleso

                                               

Na trenutak sve je stalo Pukao je dio dana I slomio se kotrljajući u juče Tijesna mi odjeća gori na tijelu Zajedno sa kožom, polivenom znojem Gdje je ta savršenost, ispod neotesane lobanje Gdje taj kraj tek započetih snova Igrao sam igru surove gomile Potaknut vijekovnim strahom od lica Strahom od umilnih pogleda Koji ostavljaju krvave tragove U izrešetanoj duši, skrpljenoj golim iglama Uvlačio sam ti konac u tu otvorenu ranu Onako nasumično, dok si vikala neke psovke Prolazio sam prstima preko tih zuba Sjajnih od zavijanja na mjesec Tražio sam te u ovom ostatku dana Sa ogromnom potrebom da te nađem Makar u dijelovima, raspuklu kao čašu Bačenu na kuhinjski pod, u žaru bijesa Tražim te i ti to znaš, bleso Negdje si se pritajila i čekaš Da se dan isprepada i pobjegne u mrak Pa da se u toj religiji tame Sretnemo okruženi sopstvenim Teretom besprizornog kajanja Tražim te i ti to znaš, bleso...  ОдговориПроследи

Donosim ti pune Džepove snova

Zbog tebe se dan ne osvrće
Odlazi užurbano u predgrađe mraka
Ne mogu da nađem neki drugi
Ne želim da nađem neku drugu
Neću ništa da tražim
Dok te gledam kako halapljivo
Gaziš to parče zemlje
Iz koje je izniklo toliko korova
Što sječe kožu kao nož

Zbog tebe ni noć neće da me primi
Jer ti donosim  pune džepove snova
Sa kojima ne znam šta bih
Osim da ih prospem tamo
Gdje ne želim, a i ne daju mi da uđem

Zbog tebe su me uzjahali đavoli
Iz tek prokopanog tunela svijesti
I mamuzama me podbadaju da potrčim
Da poletim,
da se otkotrljam,
da se penjem
Da Dozivam
Bilo koga da me dotuče
Ako to noć ne učini po poznatoj navici

Zbog tebe me kolone ratnika opsjedaju
Isukanih noževa i šiljatih kopalja
Čekajući samo tvoj mig
Da odsjeku kožu sa lobanje,
Donoseći  ti moj skalp
Koji stavljaš između dva lista
Tek započete
Nepročitane knjige... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sa obje strane noći

 

Duboko sam zakopao
Sve što se skupilo u vijeku

Stotine nijemih krikova
Hiljade odjeka unutrašnje stijene
Duboko, pokriveno prašinom sjećanja
Debelim slojem mahovine ćutanja
Dok izgrebani zidovi govore
Koliko su nokti kidali
Taj vertikalni sunovrat
Bez prisustva bilo koga
Osim raspomaljenog straha

Da li je sa obje strane noći uvijek dan
Pita se zauvijek lik iz jedne priče
Toliko puta ispričane
A ne izlizane, uvijek skoro nove

Duboko sam te zakopao
I bacio prokletu lopatu
Pljunuo u mračan ponor
I otišao negdje bestraga... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović