Odjek nepotkovanih misli

 

Kuća mi je daleko od svijeta
Ljudska sudbina duboko u duši
Snovi ispunjeni kao proročanstva

U svijetu propalom i trulom
Spora i daleka slutnja se ubrzava

Dobra stara zemlja želi obnovu
A da bi se rodila, mora umrijeti

Znaćemo sve što treba da znamo
Kada se slom javno obznani
I kad sudbina poprimi mirne crte
Pa se pripijem uz njih
U danima zapaljive ljepote

Stojeći u sred ničega
Sažet od neukrotivosti
Srca obloženog kristalima
U nadolaženju talasa napetosti
U odjeku nepotkovanih misli

Oštrih, britkih, neopozivih riječi
Što neizgovorene ječe u grlu
Skupljajući kapajući grč
Po nagriženom dijelu uzde
Spremne da bude odbačena
U zonu krvavog bojišta
Gdje ljudi pucaju u ljude

Prolazeći kroz bujicu svijeta
Tu pustolovinu podivljale sudbine
Koja je brzo promenila neskriveno lice

Pripravno dočekujući nova nastajanja
Dok mahnita mržnja i bijes čvrsto koračaju
Ulicama velikih gradova i malih ljudi
Iznad kojih tutnji vojska tamnih oblaka

Stigao sam do noći
Kroz punu svijest
Osluškujem sebe iznutra
Osjećam neka vrata
Napipavam ključ
Otključah
Siđoh
Tamno je... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dječak od slame

Dok svlačim košulju

 osjetljivosti
Svijet se ravnodušno baškari

 u močvari bezosjećajnosti

Izbledjele farmerke nude mi 

džepove rukama
Na zidnom satu je

 pola pet.
Vrijeme je da se okrenem

 suncu

Direktan put do svijetlosti 

užareno bliješti
Iznad nekih mjesta 

koja bih volio ponovo vidjeti

Malo je ljudi koje dobro poznajem
Otuđenik sam iz pećinskih ćelija

 i nikad na vezi

Snovi mi dolaze u fokusu

 između dvije stone lampe
Ne dajući predjelima

 neke stroge ljepote
Da se prepuste blijedilu

 i nestanu, isčile

Neko stvorenje 

skriveno duboko u meni
Nikako da izađe napolje

 i zbaci me sa ravnoteže 

Skidajući prašinu sa srca

Jednom ću obići sva ta 

skrivena mjesta
Dobro čuvana od

 najezde znatiželje

Mjesta koja me 

plaše i privlače

Tamo gdje sam

 dječak od slame

Čežnjiv za neprekidnim 

lutanjem

Sašiven od 

izdržljivog platna
Ojačanog tragičnim 

smislom za lijepo

Jednom ću plavo 

zaštiti od drugih
Jer mi u glavi izaziva

 kraljevski osjećaj

Koji silazi do usta

 u obliku dugačkog
spiska riječi

 pretvorenih u fini šapat glasova

 koje samo ja mogu da čujem

U svijetu koji sam 

samo sebi stvorio
Svijetu punom 

čarobnjaka
U koji pokušavam 

da se vratim

Putem prekrivenim

 nemilosrdnim plaštom vremena... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prijetio mi je dan suncem

Pojuri me ovaj dan

Istjera napolje i zaprijeti

Da će mi poslati još sunca,

Ako ga budem gledao blijedo

Izađoh brzo da mu se ne zamjerim

Pa uhvatih jednu ulicu za ćošak

Onda lakim korakom krenuh

Ka njenom kraju, brojeći kontejnere

Po njima rove sablasti

Ptice, mačke, psi i ljudi

Ljepota ističe kroz cijevi

I mješa se sa smradom

Na kraju ulice nema nikoga

Svi su otišli u drugu ulicu

Tamo pokušavaju da uhvate ljepotu

Ali ona je u cijevima, ne vide

Istjerao me dan, izbacio vani

Zavirujem u glave prolaznika

Nose ih džaba, prazne su

Samo se klate na ramenima

Prijetio mi je dan suncem

Osjetim ga po glavi i vratu

Vidim malo ljepote van cijevi

Neka tako ostane do večeri

Prijetio mi je dan suncem...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Slika, onako iz ruke

Slika se radja iz ruke,
Onako, ko polivena bojama,
Dok platno ostaje neosjetljivo,
Na sve pokušaje uljepšavanja.

Neki čovjek svira klavir. 
U holu metroa odjekuje zvuk.
Prolaznici se zgledaju, ne vjerujući,
Da je ljepota dostupna svima.

Neki čovjek svira klavir,
Ne očekujuci da bilo ko sluša,
Taj dragocjeni zvuk ispod prstiju,
Što se zabija u uši kao vjetar.

Neki čovjek sjedi i svira klavir,
Dok rijeka ljudi odlazi u nepoznato.
Samo sjedi i svira, potpuno gluv,
Za najezdu nadolazećih zvukova.

Jedan čovjek svira klavir,
U holu nekog metroa,
Šireći zvuk nezaustavljive ljepote,
U trenu nepodnošljive lakoće postojanja.

Slika se rađa iz ruke,
Onako, polivena bojama.
Dok jedan čovjek svira klavir,
U holu nekog metroa.

Jedan čovjek svira klavir,
I prste zabija duboko u dirke,
Koje kao da se tope pod jagodicama,
Pa otpadaju i lete visoko do stropa.

Jedan čovjek svira, ne zastaje.
Čitav svjet je u tom klaviru,
I on ga mirno komada brzim prstima,
Ispuštajuci dragocjeni zvuk, poput vjetra.

Jedan čovjek se radja iz oka,
Onako, kao parče odsječenog sunca.
I ostaje neosjetljiv na pokušaje uljepšavanja.
Dok svira klavir u holu nekog metroa.

Jedan čovjek svira klavir...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Moždana futrola

Otresam jutro sa mokre kose,
Puštajući dan da preuzme kontrolu.
Sa zemljom su se spojile noge bose
I sve su misli upale u moždanu futrolu.

Njušim vazduh što miriše na krv,
Pluća se pretvaraju u užareni mijeh.
Zemlja  me steže, jer bijedni sam crv,
Sve moje nevino, sada je već grijeh.

Rijeka je krenula od sopstvenog izvora,
Zanesena ljepotom, njena prošlost je sada.
Sve što je zastalo, pokrenuti se mora,
Jer dole na ušću, potpuni mir vlada.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nebojši Glogovcu (Htio sam još jednom doći)

Tek sam se navikao,
Da postojiš i da si  pun čuda.
Čovjek zbog koga bih  i vikao!
A izdade te život, taj šeret i Juda.

Mislio sam, ima još vremena,
Vidjeću mnogo, što vidješe i drugi.
Zapalićeš čuvenu vatru, bez kremena!
Igraćeš svjetlost na vječitoj dugi.

Htio sam još jednom doći,
Gledati kako lava teče na binu.
Htio sam, a više neću moći,
Aplauzom reći Bravo! majstoru, džinu.

Mislio sam, decenije čekaju tvoji pečati.
Čudesan spoj  glume i života.
Pred bravurama vrijedi na koljenima klečati.
Ostale su riječi, ostala ljepota.

Tek sam se navikao,
A ti ode, na nebo se pope.
Kako sad ne bih zavikao!
Kako, kad suze i led tope!

Htio sam još jednom doći,
Da vidim nekrunisanog kralja na bisu.
Htio sam, ali više neću moći,
Svevišnji je pogasio svjetla i spustio kulisu.

Ipak tragovi ostaju, svuda se vide,
Prefinjena tkanja duše, svijetle i jasne.
Duboko negdje, dugo će da bride,
Dugo neće dati da sjećanje zgasne.

Htio sam još jednom doći...

Branislav Makljenović