Slika se radja iz ruke,
Onako, ko polivena bojama,
Dok platno ostaje neosjetljivo,
Na sve pokušaje uljepšavanja.
Neki čovjek svira klavir.
U holu metroa odjekuje zvuk.
Prolaznici se zgledaju, ne vjerujući,
Da je ljepota dostupna svima.
Neki čovjek svira klavir,
Ne očekujuci da bilo ko sluša,
Taj dragocjeni zvuk ispod prstiju,
Što se zabija u uši kao vjetar.
Neki čovjek sjedi i svira klavir,
Dok rijeka ljudi odlazi u nepoznato.
Samo sjedi i svira, potpuno gluv,
Za najezdu nadolazećih zvukova.
Jedan čovjek svira klavir,
U holu nekog metroa,
Šireći zvuk nezaustavljive ljepote,
U trenu nepodnošljive lakoće postojanja.
Slika se rađa iz ruke,
Onako, polivena bojama.
Dok jedan čovjek svira klavir,
U holu nekog metroa.
Jedan čovjek svira klavir,
I prste zabija duboko u dirke,
Koje kao da se tope pod jagodicama,
Pa otpadaju i lete visoko do stropa.
Jedan čovjek svira, ne zastaje.
Čitav svjet je u tom klaviru,
I on ga mirno komada brzim prstima,
Ispuštajuci dragocjeni zvuk, poput vjetra.
Jedan čovjek se radja iz oka,
Onako, kao parče odsječenog sunca.
I ostaje neosjetljiv na pokušaje uljepšavanja.
Dok svira klavir u holu nekog metroa.
Jedan čovjek svira klavir...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар