Jezik iza zuba

To je bilo davno

Neka priča od juče

Kada je jesen 

Puštala mamce

Prskajući oči

Umirućim bojama

Ćutao sam

Sa obešenom slikom

Dok se zid

Pravio nevešt

Tiho se prikradao mrak

Osvajajući poslednji

Bunker svetlosti

Dan se povlačio 

Kratkih pantalona

Nepoznato uzbuđenje 

Lomi mi nedoumicu

Unezverena gomila misli

Bukti kao na lomači

Jak grč u grudima

Rasušen jezik

Iza zuba

Gluve reči odzvanjaju 

Ispod čekića

Noć se već uveliko

Gizdavo šepuri

Odbijam napade

Tupim oružjem

Svestan neminovnog poraza

Tik iza ponoći

Umorna ptica poleće...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dolaziš li sama

Gluvo je doba
Negdje blizu jutra

Niz cijevi radijatora
Struji šapat
Kao krik noći
Na tihoj samrti

Tri sata je
I ništa se ne pomjera
Osim tanke sjene na zidu
Od izduženog nosa
Pobodenog ispod rama
Jedne vrlo važne slike

Dolaziš li sama
Ili da dođem po tebe
Koracima krutim od stajanja u mjestu

Da se sretnemo u godini skrivanja
Odučeni i odbačeni
Skladni jedino u ciničnom
Završetku stisnutih usana
Tog bijednog pokušaja osmjeha
Dok je sve ozbiljno crno i hladno
Pa čak i tvrdo, čekajući da se pojaviš
Tu na uglu, gdje će svijetlo napasti mrak
Gdje ćeš stati tom svojom nogom
Lomnom od suludog skoka
U potpuno nepoznato
I zaurlati kletvu
Ranjene zvijeri

Gdje ćeš obuzeti glasom
Sve glave željne tutnjave
Poslednjeg udarca
Glavom u nabrekli zid

Dolaziš li sama... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ledena čama

 

Uhodi me sjena nečijeg lika
Tu iza ramena, na dodir ruke
Od hiljadu boja je nastala slika
Prosutih po platnu, lijepilom muke

Stiže me nekakva ledena čama
Gomila se jad kao upala zuba
Iskopana odavno, leži duboka jama
Gledamo se i pljujemo preko ruba

Greška ili ne, nije više važno
Olujni vrtlog skida zakačenu prošlost
Ostaje ovo sada, sve što nije lažno
U grlu zaglavljena oglođana kost

Prati me ta slika, sa koje cure boje
Kao krv kad pustiš da malo oteče
Sa tebe se otapa sve što je moje
Za rogove sumraka se uhvatilo veče

Ne vidim dalje od sopstvenog nosa
Iskonski ego se topi na ledu
Kao da se prikrada potpuno bosa
Misao se pretvara u izmaglicu blijedu 

Uhodi me sjena...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pocepan rukav

 

Kroz ovaj dan otiču vekovi,

Ovog dana...kao da si nestala.

Na stablima su duboki zarezi,

Tvojim noktima duboko urezani.

Cela šuma već miriše na tebe.

Tragam za tobom kao lovački pas.

Naizgled, želim da te stignem

I uhvatim zubima za pocepan rukav.

Osećaš li kako krv bubri?

Čuješ li kako puca led?

Vidiš li gašenje svetlosti?

Čuješ li senku dok nestaje?

Nešto mi govori da si još lepa,

Ali radije bih da te čujem.

Jutros mi je muka od svega.

Valjda me i ova kiša ubija.

Neka te, neka si još lepa.

Prija mi ta slika dok tamni.

Oko ne doseže dovoljno daleko.

Infekcija je uzela previše maha.

Nešto mi govori...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Slika, onako iz ruke

Slika se radja iz ruke,
Onako, ko polivena bojama,
Dok platno ostaje neosjetljivo,
Na sve pokušaje uljepšavanja.

Neki čovjek svira klavir. 
U holu metroa odjekuje zvuk.
Prolaznici se zgledaju, ne vjerujući,
Da je ljepota dostupna svima.

Neki čovjek svira klavir,
Ne očekujuci da bilo ko sluša,
Taj dragocjeni zvuk ispod prstiju,
Što se zabija u uši kao vjetar.

Neki čovjek sjedi i svira klavir,
Dok rijeka ljudi odlazi u nepoznato.
Samo sjedi i svira, potpuno gluv,
Za najezdu nadolazećih zvukova.

Jedan čovjek svira klavir,
U holu nekog metroa,
Šireći zvuk nezaustavljive ljepote,
U trenu nepodnošljive lakoće postojanja.

Slika se rađa iz ruke,
Onako, polivena bojama.
Dok jedan čovjek svira klavir,
U holu nekog metroa.

Jedan čovjek svira klavir,
I prste zabija duboko u dirke,
Koje kao da se tope pod jagodicama,
Pa otpadaju i lete visoko do stropa.

Jedan čovjek svira, ne zastaje.
Čitav svjet je u tom klaviru,
I on ga mirno komada brzim prstima,
Ispuštajuci dragocjeni zvuk, poput vjetra.

Jedan čovjek se radja iz oka,
Onako, kao parče odsječenog sunca.
I ostaje neosjetljiv na pokušaje uljepšavanja.
Dok svira klavir u holu nekog metroa.

Jedan čovjek svira klavir...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Krhka i jaka

Tvoj glas sliku lagano stvara,
U uglu je potpis: Van Gog.
Da li me umorno oko vara?
Vjerujem da upoznao nas je Bog!

Krhka, nježna i užasno jaka,
Prolaziš stazom što zarasta u travu.
Zar ne vidiš da zarasla je svaka,
Pokušavaš otključati otključanu bravu.

Čuvena si po sjaju iz oka,
Duboko upijaš zemaljske sjene.
Dok udišeš mirise biljnog soka,
Plešeš u vrtlogu mjesečeve mijene.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Surovo doba

Precizna smo slika pompeznog ludila,
U očima  je već odavno ugašen sjaj.
Kada nam priroda bude sudila,
Biće to uobraženim bićima kraj.

Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
U glavama rat, a nikada mir,
Sa robova teku potoci znoja.

Bahato kucamo i na nebeska vrata,
Pred ulazom gužvu pravi mračan soj .
Strahom smo otuđeni od boga i od brata,
Pred sabirnim centrom upisujemo broj.

Na osušenoj grani  pjeva ptica,
Neku pjesmu koju, samo ona zna .
Sunčevi zrak nam obasjava lica.
Dok padamo sa neba, duboko do dna.

Dok padamo sa neba...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tiho je, kao pred kišu...

Mi nismo birali kraj,
On je došao nervozan,sam.
Kao kad april presječe maj,
I sopstvenu sliku ubaci u ram.

Napolju je tiho, kao pred kišu.
Vidljivost mijenjam i prstima diram.
Misli što po vijugama nešto pišu.
Na sred raskršća krećem da sabiram.

Još danas ću ti ravnati sjene.
Sve ću ti danas srušiti i pobjeći.
Iz usta mi cure ludačke pjene.
Iz ove drame izlazim luđi i veći.


Ako me uhvatiš u laži,
Stegni me za vrat jako.
Nijednu riječ mi ne kaži,
Dok idem k vragu, lako, ako...

Tiho je, kao pred kišu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pogled

Nosim pogled preko ramena,

Dok visi tako, briše prašinu.

Tvoje lice je kao od kamena,

Mjerim udaljenost u pogrešnom aršinu.

Jedan okret i već si tu,

Lijepa kao suza kad teče.

Pomislim, da li si u snu?

Ili se to, lagano, spušta veče?

Bojim se okrenuti  dvaput,

Ne mogu podnijeti duplo ljepšu!

Morao bih biti užasno ljut,

Pa ne dozvoliti da te u meni  klešu.

Zato nosim pogled preko leđa,

I dok curi niz kožu, boli!

Kad se ukrsti sa tvojim, vrijeđa,

Ranu je neko otvorio, Bože, ko li?

Za mnom se vuku sjene, ko zmije,

Jedna  kao crna Mamba skače.

Sretan je onaj ko ih ugledao nije,

Moj pogled ne može da te preskače.

Na  Orlu  ili Zmiji, svejedno,

Pod  pogledom, nekako, uvjek  tu si.

Ipak  se osjećam sramotno i bijedno,

Dok niz leđa mi hodaju tvoji dusi.

Kao  duh ili opipljiva, stvarna,

Tvoj lik mi prašnjavom  oku prija.

Mada je slika izvitoperena, kvarna,

U pogledu  mi tvoj osmjeh  još uvjek sija.

Nosim pogled preko leđa...

Dopisnik iz Džepova  Snova:

Branislav  Makljenović

Na kraju ulice

Prelivena suncem, ulica leži,
Prolaze asfaltom metalne bube.
U njima su mnogi što gube,
Sa njima je i neko ko bježi.

Semafor daje još malo blijeska,
Crveno boji upečatljivu sliku.
Zaustavlja prolaz nervoznom liku,
Dok neko izlazi i vratima treska.

Na kraju ulice, još dvije ulice,
Sačekuju zvijeri uz škripu metala.
Sakupljaju rasutu igru svjetala,
Na kraju ulice, ugledah ti lice...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Otirač

Dođi brzo, kući sam,

Sjedim i piljim kroz staklo.

Nije mi u očima baš neki plam,

Skoro se ništa nije ni pomaklo.

Dođi brzo, ušunjaj se u to oko,

Probudi  ga, naloži tu ugašenu peć.

Spusti  se užetom u tu pećinu, duboko,

Kad pomislim da si daleko, a tu si već.

Dođi brzo, ne vjeruj zlom jeziku,

Pusti ga neka  dovijeka  palaca.

Ne predstavljam  danas  ružnu sliku,

Stavi na čelo vrhove tvojih palaca.

Ako ne dođeš danas,nekad navrati,

Ako je zaključano, tad samo pazi.

Osim tebe, nema ko to da shvati,

Srce je dole, pod otiračem, samo gazi!

 Srce je dole...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović