среда, 24. јул 2019.

Ljubi bližnjeg svog u ogledalu





U potpunom stanju bijede,
Razočaranje.
Bude se danas umrli, nestali
Ljudi.
Sa mjestom prebivališta,
Ništa.
Između udaha i izdaha,
Između hljeba i soli,
Boli.
Bacaju život u kante za
Smeće.
Prkos i hrabrost su samo
Riječi.
Ormar bez polica drži
Moral.
Sveska bez linija prosipa
Slova.
Svaki dan zahtjeva pomoć
Rutine.
Stiskam zube i učim metode
Prilagođavanja.
Nevolja smrdi kao lešina
Opravdanja.

Ljubi bližnjeg svoga u 
Ogledalu. 
Nikad ne briši tragove
Usana. 
I ne pokušavaj objasniti
Prividno. 
Suprotno svim željama jeste
Odbijanje. 
Dodajem suvo granje, neka gori
Vatra. 
Blijesak odskače od prljavog
Stakla. 
Postajem prijatelj prečišćenog
Pakla. 
U ustima narastaju bolesne
Riječi. 
Jezikom krećem u redovnu
Vizitu. 
Pacijent je do daljeg na 
Infuziji.


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 11. јул 2019.

Glupi sat



Imao sam neki glupi sat.
Jednom je pao na zemlju.
Digao sam ga i prodrmao.
Sve je bilo u redu, jer je ponoć.

U taj čas čovjek može da ode,
Prosto samo negdje odšeta,
I jednostavno nestane bez traga.
Dok svi misle da je imao neka posla.

Ako se čovjek ipak vrati sa tog puta,
I shvati da su ga već svi zaboravili,
Staće na bilo koju raskrsnicu,
Gledajući u pravcu rađanja jutra.

Isključeno zvono budilnika na satu,
Zvonilo je pokvarenjačkim ridanjem.
Ustao sam iz kreveta i bacio gada.
Gladajući kako se lome krhke minute.

Legao sam ponovo pored kreveta,
Čekajući da jutro odjekne hodnikom.
Kao sirena vozila hitne pomoći,
I sve bude kao što je i bilo.

Imao sam jednom neki glupi sat...



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 08. јул 2019.

Neki čudan tip



Jedan čudan tip je mnogo sam,
Izgleda bolesno, mada mu nije ništa.
Kaže da nimalo ne voli ljude.
I da je to sasvim u redu.

Jedan čudan tip je pacijent.
Ima sopstvenu ludaru u glavi.
I ponekad iz nje izađe vani.
Da gleda ljude koji ga  gledaju.

Jedan čudan tip ima čudno lice.
Ne tako ružno, koliko zgužvano.
Kao karton više puta savijen
I više puta na brzinu opeglan.

Jedan čudan tip se glasno smijao,
Vraćajući se uvjek istim putem.
Do iznajmljene sobe u potkrovlju,
Hodajući ispod hladnog mjeseca.

Jedan čudan tip je volio drveće.
Smrznuto drveće, žgoljavo i bez lišća.
Malo, krivo i rahitično drveće,
I jednu odbačenu novogodišnju jelku.

Jedan čudan tip se užasavao života,
Samo je ležao i gledao svijet napolju.
Ne dajući da ga drže za  nabrekli vrat,
Ničije tuđe, samo sopstvene ruke.

Jedan vrlo čudan tip... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 03. јул 2019.

Stazama braće Sokolovića




„U Rudom, na trgu, čekaju me snovi“...

Skoro da je bila ponoć, kad stigosmo u Rudo. Mala varošica, pospana i sama od sebe, skoro da nije davala znake života. Vidovdanski petak se polako prepuštao suboti. Čula se tiha muzika iz obližnjeg kafea. Bila je tiša nego u našem kombiju. Neko se drao sa radija.
Iz polumraka izađoše  siluete. Draško i Suzana. Odbor za doček naše malenkosti.

-Gdje ste ljudi! Jeste živi!? Jel sve u redu? -pita Draško.
-Zdravo Ruđanke i Ruđani! Dobro je sve. Putovali smo putem kojim se rijeđe ide, preko Bajine Bašte. Lijepo je, ali se odužilo.
-Hoćete na piće ili da vas odmah smjestimo?
-Hajmo spavati. Valja nam sutra na Vardu.
-Vala, mudro zboriš!

U dva domaćinstva, malo iznad centra i osnovne škole, svi su bili smješteni za tren. Domaćini nas čekali i dočekali. Još da dočekamo i zoru...

Danko me izbaci pred zgradu gdje živi moja majka i odveze se za Priboj. Spava kod svojih.  Doći će po nas u nedelju ujutru. Popeh se na sprat. Ispod vrata traka svjetla. Vrata su otključana, pa uđoh tiho. Vraga tiho! Prastari brodski pod škripi pod nogama kao da urla!

-E, pa znaš šta! Što se na javiš!? Ša ste se tako zadržali? Sve mislim, šta se desilo!?
-Dobro veče, stara majkaJ Lijepo što si toliko mislila na nas. Sve je ok. Ima li šta za jesti?
-Ma šta si sad navalio! Eno ti na stolu, postavljeno. Joj, kod tebe sve ko na vatru! Neka brzina!
-Jes vala! Odoh brzo spavati. Idemo rano na Vardu.
-Po ovoj vrućini! Vi niste normalni!

I tako. Porazgovarah se malo sa majkom, pa brzo prespavah svježu noć.
Okupismo se kod spomenika, već oko osam. Ptice su imale nastup, punom snagom.
Nešto tiši nastup su imali domaćini, Ceca, Bojan, Draško...


Bojan je bio kombinacija tiše i duže besjede. Fenomenalnu priču o braći Sokolovićima teško ko može ispričati bolje od njega. Lijepa uvertira pred dugački uspon. Lijepe riječi dobrodošlice i kratak osvrt na tehničke detalje planinarske akcije, završiše taj početni dio oko devet. Tridesetak okupljenih planinara iz Rudog, Foče , Beograda, Pazove itd. krenuše kroz centar prema Vardi, koja široko i visoko natkriljuje Rudo.


Nekoliko kilometara hodanja do prvih obronaka, kroz zaseoke, Resići, Lazovići, Nikolići...
Od lijepog izvora kreće i vrletna staza, pa dotočismo zalihe vode. Odatle nas je crnogorična šuma žvakala kao  kao dugačku zmiju, dok smo dahtali  prema bjelim oblačićima.  „Vihrini“ planinari su  skakutali stazom u kozijem stilu. Beograd je malo prokuvao, ali se vladao kao da mu nije ništa.

Varda nam se otkrivala postepeno, na kašičicu. Ali svaka kašičica je bila puna meda! Sa svakim metrom u visinu, spremni su bili vidici. Dole duboko se meškoljilo Rudo. Preko Lima se kočoperio drčni Tmor. Sa vrha  Varde  ukazaše se obrisi Durmitora, Maglića i cijelog niza visokih planina koje su opkolile pogled.


Dok umor kao prašinu, rukom skidam,
Pogled mi za tren uhapsi Varda”.


Kroz grane starih, gromovima ranjenih borova, izniče i selo Ravanci. Na toj visoravni su rođeni čuveni likovi 16 vijeka: brojna braća Sokolovići. Provirih kroz grane, neću li vidjeti male Sokoloviće kako čuvaju stado ovaca i uzgred igraju klisa i pale. Ne, nema tamo ni ovaca. Samo pčele i zrikavci  u horu prate ptičiji pjev.

Mada smo često zastajali i odmarali, još češće se čulo poznato pitanje:
-A koliko još ima do tog vrha i tog doma i tog ručka!?
-Ma, samo što nismo stigli. Evo tu, iza onog čupavog proplanka.
-Ala lažeš...

Nekako se iskobeljasmo i na vrh. Postavljena je nova drvena čeka, vidikovac. Naravno, mnogi se pentraju i slikaju. Ostali se dadoše ušuškavati po debelom hladu. Ponestalo vode. Sad će Previja. Blizu je i izvor. Slatki nektar-voda. Miris raskošne prirode duboko se zavlačio u nos. Pluća su se nadimala ko napumpana unutrašnja guma bicikla. A mladost se nadimala od energije.


„Vetar misli, vetar zna, sve što znamo ti i ja“...


Sa Resića Varde do planinarske kuće na Previji, ostalo je nekih pola sata, uglavnom nizbrdo. Odjednom svi dobiše na ubrzanju, pa oni što su bili vječito zadnji, pređoše naprijed. Završni juriš je urodio opkoljavanjem kampa. Dokopasmo se i vode! Svo blago ovog svijeta je bilo naše-plavo nebo, sunce, voda i dobri ljudi. O da! Vreo gulaš i hladno pivo!


I onda-„livada sanjiva se probudi“. Svi su zalegli u svoje parče hladovine, dok su mravi, muhe i ose obavljale  uslužne djelatnosti. U jednom trenu čulo se samo grgoljanje nečijeg želuca. Kuvar je bio nemilosrdan. Pojedoh dvije porcije gulaša. Ne radimo! Varenje je u toku...

Da stomaku bude lakše, krenuše laki prsti po gitari. Spojiše se uvježbani glasovi. Vjetar raznosi vesele note po iglicama visokih jela. Zalaja i naš bjeli pseći saputnik. I on se ovajdio. Oblizuje ostatke hrane.


Što se veče više bližilo to se nama manje silazilo u čaršiju. Ljubazni domaćini se odriču sopstvenih vreća za spavanje, samo da ostanemo u kampu. Eh! Gdje me nađe!?

„Večeras će zvijezde hvatati ko svice“.

Džaba! Moramo dole. Sutra novi dan, nova nafaka. Svašta imamo još lijepog vidjeti.
Zato ubrzasmo oproštaj sa ekipom koja nas je potpuno raznježila svojim gostoljubljem. Stisak ruke, zagrljaj, osmjeh. Već smo kao stari znanci, a znamo se osam sati. Doći ćemo opet vala, makar nas i ne zvali! Kako ne zvali!? Gomila poziva! U kontaktu smo, makar se dozivali sa Avale na Vardu.

Draško održa prigodan govor sa praznom limenkom piva umjesto mikrofona.

Puni emocija i gulaša  krenusmo u kotrljanje ka Rudom. Tri djevojke, Goca, Rada i Divna, stupaju iza mene kao vojska. Pozadinu su čuvali momci, Branko, Rade i Nešo. Uz malo proklizavanja i gunđanja, popesmo se na vrh Oštrelj. Sunce se polako povlači iz Rudog, plaveći svjetlom planinske vijence.

“Odoh sad da sa Jastrebom letim,
 I gledam ispod, odavno stvoreno čudo.
 Moj duh se kreće po kanjonima vrletnim,
 Moj duh, još će da budi uspavano Rudo”.

Na kraju šumske staze sretosmo se sa mrakom. “Oble glave” se predaše tmini i zrikavcima. Ostatak puta pretabanasmo uzavrelim asfaltom.  Mještani  su zalivali bašte, gledajući nas začuđeno.

-Dobro veče! Kako ste?
-Evo, pomalo…

Napokon stigosmo u čaršiju. Ispratih svoje planinare. Rasklimalih udova odgegasmo, svak na svoju stranu. Počinak nam se smješio…

Zatekoh majku u istom položaju u kojem je i ostala jutros-ležećem. Samo se prekrstila.
-Po ovakvoj vrućini bazate po planini! Ti nisi normalan!
Pošto se lijepo ispričasmo, zalegoh i sam. Jutro će promjeniti sve…

Noć je jutru donijela željenu svježinu. Ustadoh odmoran. Samo mi se malo krakovi rašarafili. Pritegoh ih “tibetancima”. Za čas stiže i deveti sat. Vrijeme je da se krene. Uprtih ranac na leđa i blesavi osmjeh na lice.

-Ene! Zar već ideš!? Ne stiže ni usisati! Ma nema veze, nije nešto ni prljavo. Javi se kad stigneš! Hajde, zbogom! I pozdravi sve, ako ko uspita…

Na trgu, umjesto snova, čekaju me Danko i kombi. Obojica upravo stigli iz Priboja. Pokupismo obje ekipe uz ugodno pozdravljanje. Uz pozdrav, na poklon dobismo i vruću sirnicu i tikvenicu! Kako otići odavde!?


U centru nas dočekaše Ceca i Bojan. Ceca nam  pokaza muzej prve proleterske brigade. Posle prošetasmo  do Starog Rudog i izvora rijeke Krupice. Najkraća Rijeka u BiH.

Onda nas preuze Bojan. Odvezosmo se do sela Sokolovići. Crkava i džamija vrlo blizu. Dao ih sagraditi Mehmed Paša Sokolović,  u čast majci i ocu. Nedavno obnovljene, gizdavo se šepure, okružene bujnim rastinjem.


Potom siđosmo do Mrsova i visećeg mosta na Limu. Tu smo malo visili i slikali Lim, kako lijeno provlači svoju maslinastu odoru. Na dijelu ispod započete brane vidjesmo brzake i bukove.

Pa onda Setihovo. Fasinantni kanjon suvog potoka. Probijene stijene od jačine proljetnih voda pričaju priču snage i upornosti. Zadivljeni, nijemo zagledasmo početak kanjona.

 Malo niže, na jezeru vidjesmo parkirani brodić-“Vodeni Ćiro”. Dan prije našeg dolaska je ostao u kvaru. Gledalismo sa vidikovca iznad Strmice, kanjon Lima, kroz koji prolazi brod. Litice su ulivale strahopoštovanje! Nekada davno,duboko dole je tutnjao  voz Ćiro. Sada su tuneli prekriveni jezerom.



Već prepuni vidljivog i nevidljivog, stadosmo na izvoru da naspemo i ledene vode. Ubrzo točkovi prokotrljaše i zadnji kilometar opštine Rudo. Jezdimo kroz tunele ka Višegradu. Uveliko je prošlo podne.

U Višegradu nas najprije dočekuje Mehmed Pašina i Andrićeva ćuprija, kako i dolikuje dobrom domaćinu. Prošetasmo  starom linijom čuvenog Višegradskog korzoa. Od mosta na Drini do mosta na Rzavu. Običaj je bio prošetati bar pet, šest puta u oba pravca. Mi se zadovoljismo jednom.

Nedelja posle Vidovdana. Praznično ruho svuda. Puno turista. Sve vrvi. A božija zvijezda upržila odozgo! Spas nađosmo u Andrićgradu. Malo hlada pod suncobranom i ledeni sladoled. Pa domaća kafa i tufahija! Pa ćevapi u vrućoj lepinji sa puno luka! Kao da vidjeh čika Andrića kao odmahuje glavom sa svoje biste…

Na izlazu se slikasmo sa Mehmed Pašom  i Makarijem. I njih dvojica se uždili od vreline. Onako okrenuti jedan ka drugom, kao da cijede riječi:

-“Viđe li ti ovog naroda!? To se sjatilo sa svih strana! Aman brate, hajmo neđe u hlad”…

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović

понедељак, 01. јул 2019.

Šareni ram za sivilo


Rođen sam u nekakvom getu,
Valjda potpuno u loš čas.
U meni se misli kao zmije pletu,
I do njih samo dopire tvoj glas.


Rođen sam, a kao da nisam,
Sunce mi ispod koljena ide.
Iz jednog, nekad, kao da tri sam!
I kako me to ljudi iz jednog vide?

Rođen u getu i  malo me blam.
Malo sam i sam sebi čudan.
Rođen u getu,za sivilo šareni ram,
Danas sam sa tobom malo uzaludan...

Ponekad te sanjam u planini.
Kako iz klanca  tijesna ničeš!
Dok tako narastaš, u meni su klini,
Dok se gubim u nestvarnom, ti vičeš!

Prolaze godine,u meni se ogledaju.
U očima  je samo zeleni sjaj tuge!
Tvoje se  godine mojima ne daju,
Moje su godine pod šinama pruge!

Prolaze godine i šuplja su mi usta,
Ne znam više ni šta da ti pišem.
Duboko u meni je neka rupa pusta,
I jedva zbog nje pomalo dišem.

Prolaze godine...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović