Otima se popodne nadolazećoj večeri, uz jako zavijanje vjetra.
Dok oči suze od hladnoće, gledam u
pravcu traktora koji tutnji iz sela. Na parkingu pored puta stoji jedan auto.
Nemamo prostora za lakše manevre. Na brzinu dodajemo rančeve Tiletu, virtuozu
za traktorskim volanom. Upakovane u mrežastu korpu, gazda Tile ih lagano odveze
prema planinarskom domu, ispod Velikog Povlena. Srećni što pada snijeg i što
smo se olakšali od tereta, pretvorismo hodanje u dopadljivu opciju rekreacije.
Što se više približavamo domu, vjetar sve jače šiba. Na nekim mjestima upadamo
u smetove.
Glave su oborene ka zemlji, dok noge tonu u
dubok snijeg.
Obrisi
planinarskog doma se ukazuju kroz sivo bijeli pejzaž. Ispred kuće parkirani
traktor isparava toplinu motora. Polako pristižu i poslednji iz kolone. U domu
sija toplota iz šporeta i iz osmjeha domaćina. Dok se Tile okrepljuje kafom,
Mica i Mirko nas dočekuju, onako kako jedino znaju-toplo. Posle predaha, čupamo
rančeve iz srca mećave i ubacujemo ih u
hodnik, čisteći nakupljeni snijeg. Okićena trpezarija pokazuje svečano ruho.
Mirisi tople hrane i dobrodošlice, obuzimaju pridošlice. Sa lica nestaje
mrazna ukočenost. Pristiže mrak, dajući
značaj unutrašnjem svijetlu. Sve što je bilo maska, lagano se topi...
Soba
na spratu je dugačka i puna kreveta. U lijevom uglu isti šporet kao i u
prizemlju. Crveni odsjaj vatre skakuće po plafonu. Smještamo se, svako u svoje
parče prostora. Jedno po jedno, ponovo smo u donjem dijelu doma. Sve što je u
nama nakupljeno i nagomilano danima, odjednom je izgubilo težinu. Osmjeh se
navlačio na lica, prirodno i lagano kao čarapa. Potpuno se ozario kada je Mica
postavila na sto tepsiju sa vrućom pogačom. Kao da i mećava stade na tren,
zagledajući kroz prozor išaran mrazom. U središtu oluje, caruje toplina.
Dragana
i Robert stižu poslednji. Vratili su auto natrag do sela. Robert mi javlja da
se neko sa džipom zaglavio na putu. Oblačim ponovo jaknu i izlazim na
vjetrometinu. Vani zviždi ledeni
orkestar. Snijeg dolazi iskosa, pravo u oči. Nabijam kapuljaču do nosa,
bauljajući po ugaženom tragu. Dvjesto metara niže, ugledah džip. Jedan mladić
je pokušavao malom lopatom, da skloni sneg sa točkova.
-Zdravo
druže! Mogu li ti nekako pomoći?
-Hvala!
Mislim da ću uspeti očistiti dovoljno, da nastavimo.
Tad
vidjeh da unutra sjede još dvije djevojke.
-Imaš
lijepu podršku u autu. Jel’ bude neki aplauz?
-Ma,
navikli smo mi na svašta. Mi smo alpinisti. Dame se ne boje snega.
-To
je lijepo čuti. Ako ti zatreba traktor za izvlačenje, javi mi, pa ću nazvati
čika Tileta.
-Važi.
Odmahnuh
rukavicom ekipi, koja se nije nimalo uzbudila zbog trenutne pozicije i vratih
se u dom. Ubrzo stigoše Dragana i Robert. Sad su svi u toplom. Nedugo zatim mi
javljaju da je ipak potrebna intervencija za izvlačenje džipa. Zovem Tileta i
molim ga da dođe i pomogne alpinistima. To je i učinio, po mrklom mraku, zasut
vjetrom i snijegom. Usput je čika Tile besplatno zakačio na sajlu i Novu
godinu, puštajući je posle da se sama nekako dogega do Povlena...
Noć
je odmicala punom snagom. U atmosferi zadovoljstva su se pronašli ljubitelji
planinarenja iz nekoliko gradova. Bilja je stigla iz Banja Luke, Vera iz
Lučana,a Anđelka iz Mladenovca. Veći dio
ekipe je iz Beograda i nekoliko članova iz Stare Pazove. Naravno, domaćini su
iz Valjeva. Svi su se stopili u jedno mjesto, koje se zove-ljubav.
Već
pomalo sneni i umorni, što od puta, što od varenja hrane, koja je pristizala
iz čarobne kuhinje, svi se prihvatiše
blaženog ćaskanja. Neki se uključiše u igru „Ne ljuti se čoveče“. Ponoć nam je
prijetila zijevanjem.
Negdje
iza deset sati se spremih i izađoh da izvidim stazu ka Velikom Povlenu. Ispred
doma još vjetar caruje. Čim uđoh u šumu, sve se utiša. Noge nestaju u snijegu.
Misli odlaze niz vjetar. Ubrzo se vratih nazad, uvjeren da je uspon na vrh
moguć, bez većih problema. Svi se obradovaše toj mogućnosti i većina odmah
krenu sa pripremama. Oko jedanaest krenusmo na uspon, obučeni kao za Alpe.
Mala
kolona, osvjetljena čeonim lampama, pretvorila se u svijetleću zmiju. Uz malo
dahtanja i proklizavanja, brzo stigosmo do vrha. Gore nas dočeka jak vjetar,
koji kao da je govorio:
-Bjež’
te ljudi u kuću! Šta vas je spopalo u ovo doba!?
Poslušasmo
vjetar, samo kratko se zadržavši. Spuštanje ka domu je bio malo teži poduhvat. Klizanje
niz strminu je bio mali izazov. Potpuno spremni i fokusirani, završismo taj veliki noćni zalogaj. Svjetla iz doma i
naleti vjetra nam rekoše da smo stigli nazad. Ponovo u mekanu toplinu. Pet
minuta je do ponoći. Taman da se grlimo i ljubimo, čestitajući Novu godinu.
Sretnooooo!!!
Svi
su postali malo živahniji. Đuskali smo uz neku staru muziku, pjevali uz neke
stare pjesme. Još hrane je stizalo na stolove. I tako sve do pola tri. Umor je
činio svoje i uputio nas u zagrijanu sobu. Ubrzo se začulo melodično hrkanje iz
jednog ćoška, dok je drugi ugao bio ispunjen smijehom. Onda je sve dobilo
mekani oblik jastuka i potonulo negdje duboko...
Otvorih
jedno oko. Kroz prozor iznad glave je kucao dan. Zar već!? Čujem isti zvuk
hrkanja, sa utišanim tonom. Sedam je
sati. Izbauljah na umivanje. Provirih u trpezariju. Sve je već očišćeno,
raspremljeno i miriše na kafu.
-Dobro
jutro radni narode!
-O,
dobro jutro! Kako si spavao?
-Kao
beba, mada me niko nije ljuljao.
-Da
si popio koju rakiju, bila bi ljuljaška.
-Neka,
hvala. Dobro je i ovako. Može dvije kafice?
-Naravno.
Evo odmah će kafa.
-A
šta se ovo još uzmirisalo?
-Peče
se gibanica.
-A
joj! Opet pogibija!
Kroz
prozor je ulazilo zlato. Vedro nebo se bečilo nemogućim plavetnilom. Zvirnem
malo napolje. Nema vjetra. Sve je mirno i svjetlucavo pod mrazom. Utorak se
smješkao zaleđenim brkovima, namigujući suncem:
-Šta
je bilo planinari!? Malo hladno, frka, a? Hajde, hajde! Rančeve na leđa, pa da
vas vidim!
Kao
da je poruka svima stigla istovremeno. Ili je miris gibanice prodro do sobe?
Ubrzo su svi bilo za stolovima, naspavani, odmorni i gladni. Sladak je bio
zalogaj od žutih i hrskavih kora.
-Jao
baš je ukusna gibanica! Pojela sam dva parčeta, oduševljeno reče Iva.
-Nisam
ti brojao, ali pojela si tri.
-Što
si grozan!
Na licima se prelamala svjetlost osmjeha. Kafu
smo pili polako, natenane. I trajalo bi to još dugo, nego, svaki pogled kroz
prozor nas mami da se pokrenemo. Brzo se pripremismo za akciju i okupismo
ispred doma. Gore plavo, dole bijelo, a između tišina. U stvari, bila je
tišina, dok mi nismo izašli.
Prtiti
stazu nije lagan posao. Noge se pokreću u stilu strojevog koraka u vojsci.
Marširali smo tako kao mala vojska. Propadali na nekim mjestima u nanose
snijega i do butina. Hladan vazduh je sjekao pluća. Iz crvenih noseva je obilno
curilo. Velika zaravan ispod Malog Povlena je blistala pod suncem. Blistala je
i želja na našim licima, da ovaj dan potrošimo natenane, sa uživanjem. Svako se
podvlačio pod svoje parče ljepote. Lica ozarena, lica sretna.
Najzad,
popesmo se i na vrh, pridržavajući se za stabla, grane, štapove. Sa svojih
1347m, šepurio se nadmoćno Mali Povlen, svjestan da je najviši vrh u ovom
dijelu Srbije. Već se nakupila izmaglica i pokrenuli se oblaci, kao iz zasjede.
Sunce se naglo povuče u svoje odaje. Na horizontu, preko puta, je provirivao
Zlatibor. Malo smo se i sami šepurili po snijegu, dok nas nije hladnoća
pokrenula.
Spust
do livade je bio ubrzan klizanjem. Nije bilo spektakularnih padova. Samo
sporadično sjedanje na stražnjicu. Opet prilazimo maloj crkvi. Otključana je.
Neko promrlja molitvu. Neko se zahvali za savršen dan. Neko povuče zvono na
zvoniku. Mrtva tišina je obavještena o našem prisustvu.
Povratak
je bio nešto lakši i brži. Staza je sasvim lijepo ugažena, pa su koraci mogli
biti i malo elegantniji. Fenomenalni zvuk škripanja snijega pod nogama se spajao
u jednu slušljivu melodiju. Rrrrššš, rrršššš,skršššš.
Kratak
dan je već na izdisaju. Nije nam žao. Ljepše od ovog, teško da je moglo. Već
oko tri stigosmo pred dom. Srećemo trio alpinista, prošlog dana zaglavljenih u
džipu. Pomogao im je Tile, pa su se vratili do glavnog puta i odvezli se
naTaru:
-Na
Taru? Pa gdje ste našli smještaj tako kasno?
-Poneli
smo šator i vreće za spavanje. Najbolji smeštaj.
-U
šatoru na -10C, u snijegu. Da. To je pravi smještaj!
-E,
pa sretno vam bilo! Nova godina u novom šatoru. Živjeli!
Šta
ti je mladost. Rastrčaše se niz nanose snijega, kao jagnjad u igri.
Ispred
doma nova postavka. Izložba ručnih
radova, sinoćne mećave je bila u toku. Fantastični oblici nakupljenog snijega i
leda. Čak su i fotoaparati bili začuđeni ljepotom. Ulaznicu smo platili u
naturi, pređenim kilometrima. Odgledasmo izložbu u potpunosti. Potom uđosmo
u zagrijanu unutrašnjost doma. Iz ugla
nas pozdravi šporet, pucketavim plamenom. Dočeka nas i brižna domaćica
Mica, brišući ruke o kecelju:
-Auu!
Lepi moji, jeste li se smrzli!? Kako je bilo?
-Bilo
je super, Mico! Nije mnogo hladno.
-Sad
smo primljeni u pleme Crvenih Noseva.
-E,
baš neka ste! Hoćete nešto da pijete, da se ugrejete?
-Može,
može! Daj nam čajeva, kafe, kuvanog vina...
-Tako
vas volim! Sad ću ja.
-A
šta to lepo miriše?
-Krčkala
se sarma.
-Auuu!
Opet sledi propast.
-Samo
polako. Zauzmite svoja mjesta i vežite se. Za koji čas polijećemo u čaroliju.
Glavni čarobnjaci su Mica i Mirko.
Uživajte...
Ne
mogu reći da se nisam obradovao tom izboru za ručak. Ko još može odoliti sarmi
iz domaće produkcije, krčkanoj satima na smederevcu? Malo je takvih. A i zašto
bi odoljevao? Prepusti se uživaj.
Obuzeti
čarolijom, koje smo i samo bili dio, prepustismo se trenutku, a trenutak je
trajao satima. Vrući napitci su krčili put ka
briljantnoj sarmi. A sarma je otškrinula vrata za naizbježne slatkiše.
Tako se širila trpezarija u nedogled, lebdeći u izmaglici realnog i
zamišljenog. Muzika, igra, priča. Sve je
to stalo u rano nadošlo veče, kojem smo dali mnogo, ali dobili još više. Oko
jedanaest, kroz opasno zijevanje, rekoh Iv:
-Hajmo
gore, prelijepi stvore!?
-Jaaao,
otkad čekam to da kažeš!
-Mislim
da idemo na spavanje.
-Da.
To, to.
-Hm.
Hajmo onda...
Toplom
sobom se širio miris drva i mokrih čarapa. Već poznati hor je tiho zapevao
pjesmu hrkanja. Jedan glas je gromoglasno turirao kao Harley Davidson. Sve je
spremno za poniranje u san. Izbrojah ovce do tridest. Malo je to stado, ali
dovoljno da zaspim kao klada...
Probudi
me lupanje po krovu. Već je svanulo. Čujem vjetar kako fijuče. Tresu se
prozori. Opet mećava. Izgleda da TV antena šeta po krovu. Sivilo magle se
priljubilo uz stakla. Idealno vrijeme za ustajanje. Naravno, domaćini su već na
nogama i spremaju doručak.
-Dobro
jutro! Sve po redu: čaj, kafa, doručak.
-U
bre, žuriš negde?
-Taman
posla! Hoću sve to, ali lagano.
-E,
onda zauzmi poziciju. Mesta nisu numerisana.
Kao
da su osjetili miris kafe, jedno po jedno se tiho ušunjaše u zagrijanu, dragu
prostoriju. Čulo se tek razbuđeno mrmljanje:
-Jutro
-Utro
-Tro
Miris
prženih jaja sa slaninom, ubrzo dade dodatni motiv za osmjeh. Neko kroz zalogaj
upita:
-Hoćemo
li ići u šetnju?
-Svakako.
Idemo do Srednjeg Povlena, ma gdje on bio po ovoj magli.
-Juuupiii!
Obradovaše se Jana i Milena, kao da idemo na plažu. Mladost, pa to ti je...
Dok
su se jedni pripremali za pješačenje po centru mećave, drugi su polako srkutali
kafu i zagledali kroz prozor. Zadovoljstvo je bilo obostrano.
Oko
devet izađosmo pred dom. Vjetar cijuče kao nezategnute žice violine. Jučerašnjoj
prtini nema ni traga. Sve je vrlo detaljno pokriveno. Hodamo kroz mećavu
pognutih glava. Odajemo priznanje hirovima prirode. Kroz šumu je malo toplije i
manje duva. Kratko je to trajalo. Ponovo brisani prostor prema vrhu, koji se ne
vidi. U stvari, ništa se ne vidi! Gazim po osjećaju, prateći sopstveno pamćenje
staze. Posle malo vijuganja, potrefismo mali greben. Tu je već i oznaka vrha,
zatrpana bijelim. Da ne bi nestali bestraga, na brzinu se slikasmo za uspomenu.
Ispod kapuljača se vidjelo jedanaest
pari očiju sa zaleđenim trepavicama. Ne sjećam se da li je neko imao brkove.
Grabimo
nazad ka domu. Lovimo usput sopstveni trag. Odjednom Slobo izađe naprijed i
rastrča se niz padinu, sve podvriskujući. Mladost, pa to ti je...
Nekako
dobauljasmo do doma. Sretni, rumeni i mokri. Sledi nam vrijeme za još čaja i
kafe. Potom pakovanje rančeva. Pa već se ide kući!? Kad prije prođe...
Zovem
čika Tileta.
-Sve
je zatrpano. Pomagaj opet! Može u pola dvanaest?
-Može,
može. Opet sam dežurni traktorista.
Tako
je bilo. Stiže čika Tile i prije vremena. Jedva se probio do nas. Dok su njega pojili kafom i rakijom, ubacismo stvari u rešetkastu korpu, iza
traktora.
Planina
je dala sve od sebe da nam ispriča jednu svoju bajku. Tri dana smo je
zadivljeno slušali, gledali, mirisali i osjećali. Kao jedan lijep san, iz koga
ne želiš da se probudiš.
Na
pragu drage trpezarije, ispraćaju nas dragi ljudi. Mirko, ozbiljnog osmjeha i
Mica, blistavih očiju i mokrih ruku, koje je uredno brisala o kecelju.
-Ako
vam je bilo lepo, dođite nam opet!
-Toliko
lijepo, da ćemo vam jednog dana dosaditi!
-Hoćemo
li, čika Tile?
-Hajmo
polako...
Spuštajući
se prtinom ka selu, upadali smo u nove smetove.
Iza nas je ostala moćna tišina, izgrebana kandžama siktavog vjetra.
Glave
su oborene ka zemlji, dok noge tonu u dubok
snijeg...
Dopisnik
iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović
.png)
