Zvižduk ledenog orkestra

Otima se popodne nadolazećoj večeri, uz jako zavijanje vjetra. Dok oči suze od  hladnoće, gledam u pravcu traktora koji tutnji iz sela. Na parkingu pored puta stoji jedan auto. Nemamo prostora za lakše manevre. Na brzinu dodajemo rančeve Tiletu, virtuozu za traktorskim volanom. Upakovane u mrežastu korpu, gazda Tile ih lagano odveze prema planinarskom domu, ispod Velikog Povlena. Srećni što pada snijeg i što smo se olakšali od tereta, pretvorismo hodanje u dopadljivu opciju rekreacije. Što se više približavamo domu, vjetar sve jače šiba. Na nekim mjestima upadamo u smetove.

 Glave su oborene ka zemlji, dok noge tonu u dubok snijeg.

Obrisi planinarskog doma se ukazuju kroz sivo bijeli pejzaž. Ispred kuće parkirani traktor isparava toplinu motora. Polako pristižu i poslednji iz kolone. U domu sija toplota iz šporeta i iz osmjeha domaćina. Dok se Tile okrepljuje kafom, Mica i Mirko nas dočekuju, onako kako jedino znaju-toplo. Posle predaha, čupamo rančeve iz srca mećave i ubacujemo  ih u hodnik, čisteći nakupljeni snijeg. Okićena trpezarija pokazuje svečano ruho. Mirisi tople hrane i dobrodošlice, obuzimaju pridošlice. Sa lica nestaje mrazna  ukočenost. Pristiže mrak, dajući značaj unutrašnjem svijetlu. Sve što je bilo maska, lagano se topi...

Soba na spratu je dugačka i puna kreveta. U lijevom uglu isti šporet kao i u prizemlju. Crveni odsjaj vatre skakuće po plafonu. Smještamo se, svako u svoje parče prostora. Jedno po jedno, ponovo smo u donjem dijelu doma. Sve što je u nama nakupljeno i nagomilano danima, odjednom je izgubilo težinu. Osmjeh se navlačio na lica, prirodno i lagano kao čarapa. Potpuno se ozario kada je Mica postavila na sto tepsiju sa vrućom pogačom. Kao da i mećava stade na tren, zagledajući kroz prozor išaran mrazom. U središtu oluje, caruje toplina.

Dragana i Robert stižu poslednji. Vratili su auto natrag do sela. Robert mi javlja da se neko sa džipom zaglavio na putu. Oblačim ponovo jaknu i izlazim na vjetrometinu. Vani zviždi  ledeni orkestar. Snijeg dolazi iskosa, pravo u oči. Nabijam kapuljaču do nosa, bauljajući po ugaženom tragu. Dvjesto metara niže, ugledah džip. Jedan mladić je pokušavao malom lopatom, da skloni sneg sa točkova.

-Zdravo druže! Mogu li ti nekako pomoći?

-Hvala! Mislim da ću uspeti očistiti dovoljno, da nastavimo.

Tad vidjeh da unutra sjede još dvije djevojke.

-Imaš lijepu podršku u autu. Jel’ bude neki aplauz?

-Ma, navikli smo mi na svašta. Mi smo alpinisti. Dame se ne boje snega.

-To je lijepo čuti. Ako ti zatreba traktor za izvlačenje, javi mi, pa ću nazvati čika Tileta.

-Važi.

Odmahnuh rukavicom ekipi, koja se nije nimalo uzbudila zbog trenutne pozicije i vratih se u dom. Ubrzo stigoše Dragana i Robert. Sad su svi u toplom. Nedugo zatim mi javljaju da je ipak potrebna intervencija za izvlačenje džipa. Zovem Tileta i molim ga da dođe i pomogne alpinistima. To je i učinio, po mrklom mraku, zasut vjetrom i snijegom. Usput je čika Tile besplatno zakačio na sajlu i Novu godinu, puštajući je posle da se sama nekako dogega do Povlena...

Noć je odmicala punom snagom. U atmosferi zadovoljstva su se pronašli ljubitelji planinarenja iz nekoliko gradova. Bilja je stigla iz Banja Luke, Vera iz Lučana,a  Anđelka iz Mladenovca. Veći dio ekipe je iz Beograda i nekoliko članova iz Stare Pazove. Naravno, domaćini su iz Valjeva. Svi su se stopili u jedno mjesto, koje se zove-ljubav.

Već pomalo sneni i umorni, što od puta, što od varenja hrane, koja je pristizala iz  čarobne kuhinje, svi se prihvatiše blaženog ćaskanja. Neki se uključiše u igru „Ne ljuti se čoveče“. Ponoć nam je prijetila zijevanjem.

Negdje iza deset sati se spremih i izađoh da izvidim stazu ka Velikom Povlenu. Ispred doma još vjetar caruje. Čim uđoh u šumu, sve se utiša. Noge nestaju u snijegu. Misli odlaze niz vjetar. Ubrzo se vratih nazad, uvjeren da je uspon na vrh moguć, bez većih problema. Svi se obradovaše toj mogućnosti i većina odmah krenu sa pripremama. Oko jedanaest krenusmo na uspon, obučeni kao za Alpe.

Mala kolona, osvjetljena čeonim lampama, pretvorila se u svijetleću zmiju. Uz malo dahtanja i proklizavanja, brzo stigosmo do vrha. Gore nas dočeka jak vjetar, koji kao da je govorio:

-Bjež’ te ljudi u kuću! Šta vas je spopalo u ovo doba!?

Poslušasmo vjetar, samo kratko se zadržavši. Spuštanje ka domu je bio malo teži poduhvat. Klizanje niz strminu je bio mali izazov. Potpuno spremni i fokusirani, završismo  taj veliki noćni zalogaj. Svjetla iz doma i naleti vjetra nam rekoše da smo stigli nazad. Ponovo u mekanu toplinu. Pet minuta je do ponoći. Taman da se grlimo i ljubimo, čestitajući Novu godinu. Sretnooooo!!!

Svi su postali malo živahniji. Đuskali smo uz neku staru muziku, pjevali uz neke stare pjesme. Još hrane je stizalo na stolove. I tako sve do pola tri. Umor je činio svoje i uputio nas u zagrijanu sobu. Ubrzo se začulo melodično hrkanje iz jednog ćoška, dok je drugi ugao bio ispunjen smijehom. Onda je sve dobilo mekani oblik jastuka i potonulo negdje duboko...

Otvorih jedno oko. Kroz prozor iznad glave je kucao dan. Zar već!? Čujem isti zvuk hrkanja, sa utišanim tonom. Sedam  je sati. Izbauljah na umivanje. Provirih u trpezariju. Sve je već očišćeno, raspremljeno i miriše na kafu.

-Dobro jutro radni narode!

-O, dobro jutro! Kako si spavao?

-Kao beba, mada me niko nije ljuljao.

-Da si popio koju rakiju, bila bi ljuljaška.

-Neka, hvala. Dobro je i ovako. Može dvije kafice?

-Naravno. Evo odmah će kafa.

-A šta se ovo još uzmirisalo?

-Peče se gibanica.

-A joj! Opet pogibija!

Kroz prozor je ulazilo zlato. Vedro nebo se bečilo nemogućim plavetnilom. Zvirnem malo napolje. Nema vjetra. Sve je mirno i svjetlucavo pod mrazom. Utorak se smješkao zaleđenim brkovima, namigujući suncem:

-Šta je bilo planinari!? Malo hladno, frka, a? Hajde, hajde! Rančeve na leđa, pa da vas vidim!

Kao da je poruka svima stigla istovremeno. Ili je miris gibanice prodro do sobe? Ubrzo su svi bilo za stolovima, naspavani, odmorni i gladni. Sladak je bio zalogaj od žutih i hrskavih kora.

-Jao baš je ukusna gibanica! Pojela sam dva parčeta, oduševljeno reče Iva.

-Nisam ti brojao, ali pojela si tri.

-Što si grozan!

 Na licima se prelamala svjetlost osmjeha. Kafu smo pili polako, natenane. I trajalo bi to još dugo, nego, svaki pogled kroz prozor nas mami da se pokrenemo. Brzo se pripremismo za akciju i okupismo ispred doma. Gore plavo, dole bijelo, a između tišina. U stvari, bila je tišina, dok mi nismo izašli.

Prtiti stazu nije lagan posao. Noge se pokreću u stilu strojevog koraka u vojsci. Marširali smo tako kao mala vojska. Propadali na nekim mjestima u nanose snijega i do butina. Hladan vazduh je sjekao pluća. Iz crvenih noseva je obilno curilo. Velika zaravan ispod Malog Povlena je blistala pod suncem. Blistala je i želja na našim licima, da ovaj dan potrošimo natenane, sa uživanjem. Svako se podvlačio pod svoje parče ljepote. Lica ozarena, lica sretna.

Najzad, popesmo se i na vrh, pridržavajući se za stabla, grane, štapove. Sa svojih 1347m, šepurio se nadmoćno Mali Povlen, svjestan da je najviši vrh u ovom dijelu Srbije. Već se nakupila izmaglica i pokrenuli se oblaci, kao iz zasjede. Sunce se naglo povuče u svoje odaje. Na horizontu, preko puta, je provirivao Zlatibor. Malo smo se i sami šepurili po snijegu, dok nas nije hladnoća pokrenula.

Spust do livade je bio ubrzan klizanjem. Nije bilo spektakularnih padova. Samo sporadično sjedanje na stražnjicu. Opet prilazimo maloj crkvi. Otključana je. Neko promrlja molitvu. Neko se zahvali za savršen dan. Neko povuče zvono na zvoniku. Mrtva tišina je obavještena o našem prisustvu.

Povratak je bio nešto lakši i brži. Staza je sasvim lijepo ugažena, pa su koraci mogli biti i malo elegantniji. Fenomenalni zvuk škripanja snijega pod nogama se spajao u jednu slušljivu melodiju. Rrrrššš, rrršššš,skršššš.

Kratak dan je već na izdisaju. Nije nam žao. Ljepše od ovog, teško da je moglo. Već oko tri stigosmo pred dom. Srećemo trio alpinista, prošlog dana zaglavljenih u džipu. Pomogao im je Tile, pa su se vratili do glavnog puta i odvezli se naTaru:

-Na Taru? Pa gdje ste našli smještaj tako kasno?

-Poneli smo šator i vreće za spavanje. Najbolji smeštaj.

-U šatoru na -10C, u snijegu. Da. To je pravi smještaj!

-E, pa sretno vam bilo! Nova godina u novom šatoru. Živjeli!

Šta ti je mladost. Rastrčaše se niz nanose snijega, kao jagnjad u igri.

Ispred doma nova postavka.  Izložba ručnih radova, sinoćne mećave je bila u toku. Fantastični oblici nakupljenog snijega i leda. Čak su i fotoaparati bili začuđeni ljepotom. Ulaznicu smo platili u naturi, pređenim kilometrima. Odgledasmo izložbu u potpunosti. Potom uđosmo u  zagrijanu unutrašnjost doma.  Iz ugla  nas pozdravi šporet, pucketavim plamenom. Dočeka nas i brižna domaćica Mica, brišući ruke o kecelju:

-Auu! Lepi moji, jeste li se smrzli!? Kako je bilo?

-Bilo je super, Mico! Nije mnogo hladno.

-Sad smo primljeni u pleme Crvenih Noseva.

-E, baš neka ste! Hoćete nešto da pijete, da se ugrejete?

-Može, može! Daj nam čajeva, kafe, kuvanog vina...

-Tako vas volim! Sad ću ja.

-A šta to lepo miriše?

-Krčkala se sarma.

-Auuu! Opet sledi propast.

-Samo polako. Zauzmite svoja mjesta i vežite se. Za koji čas polijećemo u čaroliju. Glavni čarobnjaci su  Mica i Mirko. Uživajte...

Ne mogu reći da se nisam obradovao tom izboru za ručak. Ko još može odoliti sarmi iz domaće produkcije, krčkanoj satima na smederevcu? Malo je takvih. A i zašto bi odoljevao? Prepusti se uživaj.

Obuzeti čarolijom, koje smo i samo bili dio, prepustismo se trenutku, a trenutak je trajao satima. Vrući napitci su krčili put ka  briljantnoj sarmi. A sarma je otškrinula vrata za naizbježne slatkiše. Tako se širila trpezarija u nedogled, lebdeći u izmaglici realnog i zamišljenog.  Muzika, igra, priča. Sve je to stalo u rano nadošlo veče, kojem smo dali mnogo, ali dobili još više. Oko jedanaest, kroz opasno zijevanje, rekoh Iv:

-Hajmo gore, prelijepi stvore!?

-Jaaao, otkad čekam to da kažeš!

-Mislim da idemo na spavanje.

-Da. To, to.

-Hm. Hajmo onda...

Toplom sobom se širio miris drva i mokrih čarapa. Već poznati hor je tiho zapevao pjesmu hrkanja. Jedan glas je gromoglasno turirao kao Harley Davidson. Sve je spremno za poniranje u san. Izbrojah ovce do tridest. Malo je to stado, ali dovoljno da zaspim kao klada...

Probudi me lupanje po krovu. Već je svanulo. Čujem vjetar kako fijuče. Tresu se prozori. Opet mećava. Izgleda da TV antena šeta po krovu. Sivilo magle se priljubilo uz stakla. Idealno vrijeme za ustajanje. Naravno, domaćini su već na nogama i spremaju doručak.

-Dobro jutro! Sve po redu: čaj, kafa, doručak.

-U bre, žuriš negde?

-Taman posla! Hoću sve to, ali lagano.

-E, onda zauzmi poziciju. Mesta nisu numerisana.

Kao da su osjetili miris kafe, jedno po jedno se tiho ušunjaše u zagrijanu, dragu prostoriju. Čulo se tek razbuđeno mrmljanje:

-Jutro

-Utro

-Tro

Miris prženih jaja sa slaninom, ubrzo dade dodatni motiv za osmjeh. Neko kroz zalogaj upita:

-Hoćemo li ići u šetnju?

-Svakako. Idemo do Srednjeg Povlena, ma gdje on bio po ovoj magli.

-Juuupiii! Obradovaše se Jana i Milena, kao da idemo na plažu. Mladost, pa to ti je...

Dok su se jedni pripremali za pješačenje po centru mećave, drugi su polako srkutali kafu i zagledali kroz prozor. Zadovoljstvo je bilo obostrano.

Oko devet izađosmo pred dom. Vjetar cijuče kao nezategnute žice violine. Jučerašnjoj prtini nema ni traga. Sve je vrlo detaljno pokriveno. Hodamo kroz mećavu pognutih glava. Odajemo priznanje hirovima prirode. Kroz šumu je malo toplije i manje duva. Kratko je to trajalo. Ponovo brisani prostor prema vrhu, koji se ne vidi. U stvari, ništa se ne vidi! Gazim po osjećaju, prateći sopstveno pamćenje staze. Posle malo vijuganja, potrefismo mali greben. Tu je već i oznaka vrha, zatrpana bijelim. Da ne bi nestali bestraga, na brzinu se slikasmo za uspomenu. Ispod  kapuljača se vidjelo jedanaest pari očiju sa zaleđenim trepavicama. Ne sjećam se da li je neko imao brkove.

Grabimo nazad ka domu. Lovimo usput sopstveni trag. Odjednom Slobo izađe naprijed i rastrča se niz padinu, sve podvriskujući. Mladost, pa to ti je...

Nekako dobauljasmo do doma. Sretni, rumeni i mokri. Sledi nam vrijeme za još čaja i kafe. Potom pakovanje rančeva. Pa već se ide kući!? Kad prije prođe...

Zovem čika Tileta.

-Sve je zatrpano. Pomagaj opet! Može u pola dvanaest?

-Može, može. Opet sam dežurni traktorista.

Tako je bilo. Stiže čika Tile i prije vremena. Jedva se probio do nas.  Dok su njega pojili kafom i rakijom,  ubacismo stvari u rešetkastu korpu, iza traktora.

Planina je dala sve od sebe da nam ispriča jednu svoju bajku. Tri dana smo je zadivljeno slušali, gledali, mirisali i osjećali. Kao jedan lijep san, iz koga ne želiš da se probudiš.

Na pragu drage trpezarije, ispraćaju nas dragi ljudi. Mirko, ozbiljnog osmjeha i Mica, blistavih očiju i mokrih ruku, koje je uredno brisala o kecelju.

-Ako vam je bilo lepo, dođite nam opet!

-Toliko lijepo, da ćemo vam jednog dana dosaditi!

-Hoćemo li, čika Tile?

-Hajmo polako...

Spuštajući se prtinom ka selu, upadali smo u nove smetove.  Iza nas je ostala moćna tišina, izgrebana kandžama siktavog vjetra.

Glave su oborene ka zemlji, dok noge tonu u dubok  snijeg...  

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

Snegovi Jablanika

Zavirivanje u Džep Prirode

Zima ko zima,štipa, ujeda.
Subota se nekako natmurila i posivila, ionako siv grad. Bacih pogled kroz prozor. Bljuzgavo jutro zajahalo ulicu. Dobar znak. Sve je spremno za akciju planinarenja. Samo još kafu da popijem...
Malu ekipu, odlučnih da provedu dan na planini, pokupi Goran autom. Njemu je prvi put. Nenad je bio par puta. Ja sam išao često. U proseku, željni planine.
Ibarska magistrala pospano skakuće svojim asfaltnim rupama. Nema gužve tako rano, u sedam.
-E pa, momci, jesmo li nabrijani na prćenje?
-Ma, nema problema. Noge su nam kao grtalice!
-Odlično! Pozitivan duh...Osmeh i kad je frka.
Prođosmo Valjevo, malo se zapričavši. Uskoro svratismo u čuveno svratište, kafanu Duga. U praznoj kafani, topla atmosfera. Ljubazna konobarica. Jednu sa malo šećera, jednu srednju i jednu slađu. Nije joj bilo mrsko. Odmah poželeh i ja Slađu.

E, a sada uspon. Do Debelog Brda još pola sata. Nije bilo problema. Citroen grabi bez kašljucanja. Ubrzo stižemo do spomenika na Debelom Brdu. U podnožju skoro razočarani visinom snega. Na visini od 1050 m pun pogodak. Brze pripreme, jer vetar šiba po licu. Krećemo neuprćenom stazom. Samo stope jednog prolaznika. Posle kratkog hodanja, već se zagrejasmo, videvši da nećemo imati lak zadatak. A zadatak je stići do vrha Jablanika. Belina svuda. Nebo prosipa pahuljice po glavama. Magla se spustila nisko. Svi uslovi su ostvareni za jedno, ubedljivo uživanje!
Koraci postaju sve sporiji i teži. Po neki komentar razbija tišinu. A tišina, kao debeli pokrivač, ušuškala planinu.
-Ideš li, Gorane?
-Idem, idem...
-Ideš li, Nenade?
-Jok, ti ideš...
Dobro je. Optimizam u toku...
Na nekim mestima smetovi, prilično duboki. Obilazimo krajem livada, iznad puta. Odjednom izniče iz šume lovac. Puška na gotovs.
-Ne pucaj, zemljače! Ne grokćemo...
-Ne brinite! Toliko razlikujem divlju svinju...Javljajte se usput, da vas ostali ne pomešaju.
-Hvala, živ bio!
Hm. Ima da zviždućemo sve do vrha. A vrh sve dalji.
-Koliko još?
-Još 100 godina samoće...
-Baš si vickast!
-Još 500 metara.
Staza iz šume naglo pređe u otvoreni prostor livada. U magli se vide sve nijanse sive...
Vrh i nije baš vrh, nego zaravan, ali 1274 metra visine nisu za bacanje. Kratko se odmorismo. Nešto mokrih fotografija, za dokaz da smo bili. Pokret nazad.
A nazad, kao gladna godina. Dugačkih 5 kilometara. Nekako, kao da je 10! Noga pred nogu. Sa obližnjeg hrasta jedna ptica nas provocira. Klikće i pozdravlja, valjda. Uzvratih istom merom. Tu nastade lepa komunikacija. Skoro se združismo. Zadnjih hiljadu metara, kao pantljičara. Oteglo se kao reforma...
Nekako se dogegasmo natrag do auta.Pet sati hodanja. Mokri, umorni a nasmejani! Neko vadi sneg iz čizama, neko čuturu. Bože pomozi...
Hladnih nogu i tople duše, posedasmo u metalnu kočiju. Taman pred sami mrak. A mrak, kao samo što on zna, spušta se polako ko lopov, sve do ivice šoferšajbne. Slalomski spust do kafane. Malo da se nešto pojede.
Druga konobarica. Topla čorba i somun sa malo kajmaka i puno duše. Mokre noge na radijatoru. U ušima blago zujanje od promene visine. U gore pomenutoj duši, nekakva milina. Udarili trnci svuda...
-Jel' bilo lepo?
-Eh!
-Kako?
-Nako!
-Ma, zezam se, bilo je ...samo tako!
Pa, kad nešto bolje razmislim, da smo ostali u Beogradu, uživali bi u subotnjem sivilu, bljuzgavom snegu i  anesteziji sa milion TV kanala. I nije neka ponuda.
Hrabro smo zavirili u poneki Džep Prirode. Osim mokrih čarapa, poneli i malo lepote. Biće spavanjac, kao četa beba.
-Hoćemo ponovo?
-Ma ne, ti ćeš!

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović

FB: klubdzepoviprirode

Hajde da zajedno zavirimo u Džepove Prirode planine Rudnik, 28.01. 2017.

Decembar

Kudio sam nevjerovatno sivilo Novembra.
Želja je bila samo ući u Decembar, po bilo koju cijenu. Prvi dani su govorili da razlike, skoro i  nema. A onda se mjesec dvanaesti pokazao u najboljem svjetlu. Dao je sve od sebe da bude šarolik i to mu je pošlo za rukavom. Najprije je donio dugo očekivanu kišu, kojom je sprao tragove Novembra sa ulica Beograda. Potom nas je obasuo sa nekoliko vedrih i ljupkih dana.
Taman kada smo se ponadali krotkoj verziji, Decembar se... izlio po krovovima i travnjacima sav leden, posuvši injem i skvrčeno rastinje . Falilo mi je to emotivno rasprskavanje jednog mjeseca ,koji ima hrabrosti da pogleda u oči sopstvenom početku i prepusti se igri kao osnovnom motivu.
Tako se i prepustio kontrastu. Ujutru je, mrtav hladan, ledio stakala na prozorima usnulih domova, domalo je ostatak dana pretvarao u spektakl sunčevih blijesaka.
Kada se navika počela nazirati, iz oba rukava je pustio košavu, vjetar koji  borbeno, šišti oko nezaštićenih, golih, glava. Tu su već mnogi bili spremni na predaju. Klonuše glave, uvučene, skupa sa vratovima, ispod kragni , elegantno, kratkih kaputa.
Fantastičan otpor su pokazali parovi nogu ,oslonjeni na visoke potpetice. Protežući se ispod kratkih sukanja, frktale su svim bojama i dezenima čarapa, odu moćnom Decembru. Tu pomislih, da samo žene mogu da ukrote bilo šta.
Kao da mi čita misli, Decembar počinje da ujeda, štipa i sipa. Doduše, sipa po planinama. No, osjećam da sprema dirljivu predstavu za kraj. Već mirišem snijeg duž Savskog keja. Nazirem pahulje kako lelujaju niz kalimegdanske zidine. Dunav moćno drhti , svjestan da ga, makar i hladnog, toplo čeka Zemunska obala.
Grle se dvije rijeke, kao ogromni gmazovi. Njihov zagrljaj je moćniji od bilo čega, pa u tome uživaju oni koji znaju. Namjerno umire Decembar, u jeci svojih vragolija, znajući da tamo, vrlo blizu, čeka Januar, mjesec početaka, mjesec nadanja, mjesec života.

Nekako brzo zaboravimo Decembar!

Gledajući u pravcu Januara, žudeći za novinama, pometemo ga pod tepih zaborava. Svjesni svih promašaja i padova u prethodnim mjesecima, želimo na njemu da se iskalimo. I neka! On podnosi sve.
Ipak, dovoljan je samo mali naklon. Biće, kao i uvjek, zadovoljan svojom misijom.
Proveo nas je u Novu godinu, žive i relativno zdrave. Na jačini naše želje i molitve je, da li će je Januar uslišiti.
Između svega toga stoji zid zvani Nova Godina. Vaga za mnogo otpada.
Želje kidišu u rasadnik. Prsti oblikuju misli.
Decembar curi. Januar slini.
Evo nas na kraju... ali i na početku.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Top secret

Ulice Novog Beograda me iscrpiše danas. 
Prijateljica me prosto ugura u  Merkator.
Pomislih na tren da ću tu i prenoćiti.
Neizvodljivo!
No, ok. Izvrših predaju.
Uhvaćen za ruku bih uhvaćen u klopku.
Na izlogu je pisalo Women's Secret.
Trebalo je tu zamjeniti brus za veći broj.
Hm! Jedino muško u širokom krugu.
Odjednom nisam imao ništa protiv toga.
Malo su me ostale dame zagledale sumnjičavo.
Ja bez sumnje, nisam  zagledao dame, već čipkasto svilene tvorevine.
Nisam ni opipavao dame, već nježne tkanine.
Brusevi, veš, čarape, topovi, kupaći kostimi...

Kakav svijet!

Nisam siguran kako se Alisa osjećala u zemlji čudesa!?
Meni je bilo sasvim prijatno.
Zaboravih da sam bio umoran.
Zaboravih i na Alisu.

Trojka, četvorka? Ne! Dvojka. Hm! Nisam siguran. Moram da pipnem...

-Zamenila sam. Hajdemo.
-Ne, ne! Opušteno. Možda još nešto trebaš kupiti?
-Ne, ne treba mi ništa više.
-Evo, samo još da bacim pogled na ženske tajne.
-Odaću ti jednu žensku tajnu: Bićeš bačen niz stepenice!
-Hajde, idemo.

-Haj'd ti, sad ću ja...

Dopisnik iz Zemlje Čudesa:
Branislav  Makljenović