Zvižduk ledenog orkestra

Otima se popodne nadolazećoj večeri, uz jako zavijanje vjetra. Dok oči suze od  hladnoće, gledam u pravcu traktora koji tutnji iz sela. Na parkingu pored puta stoji jedan auto. Nemamo prostora za lakše manevre. Na brzinu dodajemo rančeve Tiletu, virtuozu za traktorskim volanom. Upakovane u mrežastu korpu, gazda Tile ih lagano odveze prema planinarskom domu, ispod Velikog Povlena. Srećni što pada snijeg i što smo se olakšali od tereta, pretvorismo hodanje u dopadljivu opciju rekreacije. Što se više približavamo domu, vjetar sve jače šiba. Na nekim mjestima upadamo u smetove.

 Glave su oborene ka zemlji, dok noge tonu u dubok snijeg.

Obrisi planinarskog doma se ukazuju kroz sivo bijeli pejzaž. Ispred kuće parkirani traktor isparava toplinu motora. Polako pristižu i poslednji iz kolone. U domu sija toplota iz šporeta i iz osmjeha domaćina. Dok se Tile okrepljuje kafom, Mica i Mirko nas dočekuju, onako kako jedino znaju-toplo. Posle predaha, čupamo rančeve iz srca mećave i ubacujemo  ih u hodnik, čisteći nakupljeni snijeg. Okićena trpezarija pokazuje svečano ruho. Mirisi tople hrane i dobrodošlice, obuzimaju pridošlice. Sa lica nestaje mrazna  ukočenost. Pristiže mrak, dajući značaj unutrašnjem svijetlu. Sve što je bilo maska, lagano se topi...

Soba na spratu je dugačka i puna kreveta. U lijevom uglu isti šporet kao i u prizemlju. Crveni odsjaj vatre skakuće po plafonu. Smještamo se, svako u svoje parče prostora. Jedno po jedno, ponovo smo u donjem dijelu doma. Sve što je u nama nakupljeno i nagomilano danima, odjednom je izgubilo težinu. Osmjeh se navlačio na lica, prirodno i lagano kao čarapa. Potpuno se ozario kada je Mica postavila na sto tepsiju sa vrućom pogačom. Kao da i mećava stade na tren, zagledajući kroz prozor išaran mrazom. U središtu oluje, caruje toplina.

Dragana i Robert stižu poslednji. Vratili su auto natrag do sela. Robert mi javlja da se neko sa džipom zaglavio na putu. Oblačim ponovo jaknu i izlazim na vjetrometinu. Vani zviždi  ledeni orkestar. Snijeg dolazi iskosa, pravo u oči. Nabijam kapuljaču do nosa, bauljajući po ugaženom tragu. Dvjesto metara niže, ugledah džip. Jedan mladić je pokušavao malom lopatom, da skloni sneg sa točkova.

-Zdravo druže! Mogu li ti nekako pomoći?

-Hvala! Mislim da ću uspeti očistiti dovoljno, da nastavimo.

Tad vidjeh da unutra sjede još dvije djevojke.

-Imaš lijepu podršku u autu. Jel’ bude neki aplauz?

-Ma, navikli smo mi na svašta. Mi smo alpinisti. Dame se ne boje snega.

-To je lijepo čuti. Ako ti zatreba traktor za izvlačenje, javi mi, pa ću nazvati čika Tileta.

-Važi.

Odmahnuh rukavicom ekipi, koja se nije nimalo uzbudila zbog trenutne pozicije i vratih se u dom. Ubrzo stigoše Dragana i Robert. Sad su svi u toplom. Nedugo zatim mi javljaju da je ipak potrebna intervencija za izvlačenje džipa. Zovem Tileta i molim ga da dođe i pomogne alpinistima. To je i učinio, po mrklom mraku, zasut vjetrom i snijegom. Usput je čika Tile besplatno zakačio na sajlu i Novu godinu, puštajući je posle da se sama nekako dogega do Povlena...

Noć je odmicala punom snagom. U atmosferi zadovoljstva su se pronašli ljubitelji planinarenja iz nekoliko gradova. Bilja je stigla iz Banja Luke, Vera iz Lučana,a  Anđelka iz Mladenovca. Veći dio ekipe je iz Beograda i nekoliko članova iz Stare Pazove. Naravno, domaćini su iz Valjeva. Svi su se stopili u jedno mjesto, koje se zove-ljubav.

Već pomalo sneni i umorni, što od puta, što od varenja hrane, koja je pristizala iz  čarobne kuhinje, svi se prihvatiše blaženog ćaskanja. Neki se uključiše u igru „Ne ljuti se čoveče“. Ponoć nam je prijetila zijevanjem.

Negdje iza deset sati se spremih i izađoh da izvidim stazu ka Velikom Povlenu. Ispred doma još vjetar caruje. Čim uđoh u šumu, sve se utiša. Noge nestaju u snijegu. Misli odlaze niz vjetar. Ubrzo se vratih nazad, uvjeren da je uspon na vrh moguć, bez većih problema. Svi se obradovaše toj mogućnosti i većina odmah krenu sa pripremama. Oko jedanaest krenusmo na uspon, obučeni kao za Alpe.

Mala kolona, osvjetljena čeonim lampama, pretvorila se u svijetleću zmiju. Uz malo dahtanja i proklizavanja, brzo stigosmo do vrha. Gore nas dočeka jak vjetar, koji kao da je govorio:

-Bjež’ te ljudi u kuću! Šta vas je spopalo u ovo doba!?

Poslušasmo vjetar, samo kratko se zadržavši. Spuštanje ka domu je bio malo teži poduhvat. Klizanje niz strminu je bio mali izazov. Potpuno spremni i fokusirani, završismo  taj veliki noćni zalogaj. Svjetla iz doma i naleti vjetra nam rekoše da smo stigli nazad. Ponovo u mekanu toplinu. Pet minuta je do ponoći. Taman da se grlimo i ljubimo, čestitajući Novu godinu. Sretnooooo!!!

Svi su postali malo živahniji. Đuskali smo uz neku staru muziku, pjevali uz neke stare pjesme. Još hrane je stizalo na stolove. I tako sve do pola tri. Umor je činio svoje i uputio nas u zagrijanu sobu. Ubrzo se začulo melodično hrkanje iz jednog ćoška, dok je drugi ugao bio ispunjen smijehom. Onda je sve dobilo mekani oblik jastuka i potonulo negdje duboko...

Otvorih jedno oko. Kroz prozor iznad glave je kucao dan. Zar već!? Čujem isti zvuk hrkanja, sa utišanim tonom. Sedam  je sati. Izbauljah na umivanje. Provirih u trpezariju. Sve je već očišćeno, raspremljeno i miriše na kafu.

-Dobro jutro radni narode!

-O, dobro jutro! Kako si spavao?

-Kao beba, mada me niko nije ljuljao.

-Da si popio koju rakiju, bila bi ljuljaška.

-Neka, hvala. Dobro je i ovako. Može dvije kafice?

-Naravno. Evo odmah će kafa.

-A šta se ovo još uzmirisalo?

-Peče se gibanica.

-A joj! Opet pogibija!

Kroz prozor je ulazilo zlato. Vedro nebo se bečilo nemogućim plavetnilom. Zvirnem malo napolje. Nema vjetra. Sve je mirno i svjetlucavo pod mrazom. Utorak se smješkao zaleđenim brkovima, namigujući suncem:

-Šta je bilo planinari!? Malo hladno, frka, a? Hajde, hajde! Rančeve na leđa, pa da vas vidim!

Kao da je poruka svima stigla istovremeno. Ili je miris gibanice prodro do sobe? Ubrzo su svi bilo za stolovima, naspavani, odmorni i gladni. Sladak je bio zalogaj od žutih i hrskavih kora.

-Jao baš je ukusna gibanica! Pojela sam dva parčeta, oduševljeno reče Iva.

-Nisam ti brojao, ali pojela si tri.

-Što si grozan!

 Na licima se prelamala svjetlost osmjeha. Kafu smo pili polako, natenane. I trajalo bi to još dugo, nego, svaki pogled kroz prozor nas mami da se pokrenemo. Brzo se pripremismo za akciju i okupismo ispred doma. Gore plavo, dole bijelo, a između tišina. U stvari, bila je tišina, dok mi nismo izašli.

Prtiti stazu nije lagan posao. Noge se pokreću u stilu strojevog koraka u vojsci. Marširali smo tako kao mala vojska. Propadali na nekim mjestima u nanose snijega i do butina. Hladan vazduh je sjekao pluća. Iz crvenih noseva je obilno curilo. Velika zaravan ispod Malog Povlena je blistala pod suncem. Blistala je i želja na našim licima, da ovaj dan potrošimo natenane, sa uživanjem. Svako se podvlačio pod svoje parče ljepote. Lica ozarena, lica sretna.

Najzad, popesmo se i na vrh, pridržavajući se za stabla, grane, štapove. Sa svojih 1347m, šepurio se nadmoćno Mali Povlen, svjestan da je najviši vrh u ovom dijelu Srbije. Već se nakupila izmaglica i pokrenuli se oblaci, kao iz zasjede. Sunce se naglo povuče u svoje odaje. Na horizontu, preko puta, je provirivao Zlatibor. Malo smo se i sami šepurili po snijegu, dok nas nije hladnoća pokrenula.

Spust do livade je bio ubrzan klizanjem. Nije bilo spektakularnih padova. Samo sporadično sjedanje na stražnjicu. Opet prilazimo maloj crkvi. Otključana je. Neko promrlja molitvu. Neko se zahvali za savršen dan. Neko povuče zvono na zvoniku. Mrtva tišina je obavještena o našem prisustvu.

Povratak je bio nešto lakši i brži. Staza je sasvim lijepo ugažena, pa su koraci mogli biti i malo elegantniji. Fenomenalni zvuk škripanja snijega pod nogama se spajao u jednu slušljivu melodiju. Rrrrššš, rrršššš,skršššš.

Kratak dan je već na izdisaju. Nije nam žao. Ljepše od ovog, teško da je moglo. Već oko tri stigosmo pred dom. Srećemo trio alpinista, prošlog dana zaglavljenih u džipu. Pomogao im je Tile, pa su se vratili do glavnog puta i odvezli se naTaru:

-Na Taru? Pa gdje ste našli smještaj tako kasno?

-Poneli smo šator i vreće za spavanje. Najbolji smeštaj.

-U šatoru na -10C, u snijegu. Da. To je pravi smještaj!

-E, pa sretno vam bilo! Nova godina u novom šatoru. Živjeli!

Šta ti je mladost. Rastrčaše se niz nanose snijega, kao jagnjad u igri.

Ispred doma nova postavka.  Izložba ručnih radova, sinoćne mećave je bila u toku. Fantastični oblici nakupljenog snijega i leda. Čak su i fotoaparati bili začuđeni ljepotom. Ulaznicu smo platili u naturi, pređenim kilometrima. Odgledasmo izložbu u potpunosti. Potom uđosmo u  zagrijanu unutrašnjost doma.  Iz ugla  nas pozdravi šporet, pucketavim plamenom. Dočeka nas i brižna domaćica Mica, brišući ruke o kecelju:

-Auu! Lepi moji, jeste li se smrzli!? Kako je bilo?

-Bilo je super, Mico! Nije mnogo hladno.

-Sad smo primljeni u pleme Crvenih Noseva.

-E, baš neka ste! Hoćete nešto da pijete, da se ugrejete?

-Može, može! Daj nam čajeva, kafe, kuvanog vina...

-Tako vas volim! Sad ću ja.

-A šta to lepo miriše?

-Krčkala se sarma.

-Auuu! Opet sledi propast.

-Samo polako. Zauzmite svoja mjesta i vežite se. Za koji čas polijećemo u čaroliju. Glavni čarobnjaci su  Mica i Mirko. Uživajte...

Ne mogu reći da se nisam obradovao tom izboru za ručak. Ko još može odoliti sarmi iz domaće produkcije, krčkanoj satima na smederevcu? Malo je takvih. A i zašto bi odoljevao? Prepusti se uživaj.

Obuzeti čarolijom, koje smo i samo bili dio, prepustismo se trenutku, a trenutak je trajao satima. Vrući napitci su krčili put ka  briljantnoj sarmi. A sarma je otškrinula vrata za naizbježne slatkiše. Tako se širila trpezarija u nedogled, lebdeći u izmaglici realnog i zamišljenog.  Muzika, igra, priča. Sve je to stalo u rano nadošlo veče, kojem smo dali mnogo, ali dobili još više. Oko jedanaest, kroz opasno zijevanje, rekoh Iv:

-Hajmo gore, prelijepi stvore!?

-Jaaao, otkad čekam to da kažeš!

-Mislim da idemo na spavanje.

-Da. To, to.

-Hm. Hajmo onda...

Toplom sobom se širio miris drva i mokrih čarapa. Već poznati hor je tiho zapevao pjesmu hrkanja. Jedan glas je gromoglasno turirao kao Harley Davidson. Sve je spremno za poniranje u san. Izbrojah ovce do tridest. Malo je to stado, ali dovoljno da zaspim kao klada...

Probudi me lupanje po krovu. Već je svanulo. Čujem vjetar kako fijuče. Tresu se prozori. Opet mećava. Izgleda da TV antena šeta po krovu. Sivilo magle se priljubilo uz stakla. Idealno vrijeme za ustajanje. Naravno, domaćini su već na nogama i spremaju doručak.

-Dobro jutro! Sve po redu: čaj, kafa, doručak.

-U bre, žuriš negde?

-Taman posla! Hoću sve to, ali lagano.

-E, onda zauzmi poziciju. Mesta nisu numerisana.

Kao da su osjetili miris kafe, jedno po jedno se tiho ušunjaše u zagrijanu, dragu prostoriju. Čulo se tek razbuđeno mrmljanje:

-Jutro

-Utro

-Tro

Miris prženih jaja sa slaninom, ubrzo dade dodatni motiv za osmjeh. Neko kroz zalogaj upita:

-Hoćemo li ići u šetnju?

-Svakako. Idemo do Srednjeg Povlena, ma gdje on bio po ovoj magli.

-Juuupiii! Obradovaše se Jana i Milena, kao da idemo na plažu. Mladost, pa to ti je...

Dok su se jedni pripremali za pješačenje po centru mećave, drugi su polako srkutali kafu i zagledali kroz prozor. Zadovoljstvo je bilo obostrano.

Oko devet izađosmo pred dom. Vjetar cijuče kao nezategnute žice violine. Jučerašnjoj prtini nema ni traga. Sve je vrlo detaljno pokriveno. Hodamo kroz mećavu pognutih glava. Odajemo priznanje hirovima prirode. Kroz šumu je malo toplije i manje duva. Kratko je to trajalo. Ponovo brisani prostor prema vrhu, koji se ne vidi. U stvari, ništa se ne vidi! Gazim po osjećaju, prateći sopstveno pamćenje staze. Posle malo vijuganja, potrefismo mali greben. Tu je već i oznaka vrha, zatrpana bijelim. Da ne bi nestali bestraga, na brzinu se slikasmo za uspomenu. Ispod  kapuljača se vidjelo jedanaest pari očiju sa zaleđenim trepavicama. Ne sjećam se da li je neko imao brkove.

Grabimo nazad ka domu. Lovimo usput sopstveni trag. Odjednom Slobo izađe naprijed i rastrča se niz padinu, sve podvriskujući. Mladost, pa to ti je...

Nekako dobauljasmo do doma. Sretni, rumeni i mokri. Sledi nam vrijeme za još čaja i kafe. Potom pakovanje rančeva. Pa već se ide kući!? Kad prije prođe...

Zovem čika Tileta.

-Sve je zatrpano. Pomagaj opet! Može u pola dvanaest?

-Može, može. Opet sam dežurni traktorista.

Tako je bilo. Stiže čika Tile i prije vremena. Jedva se probio do nas.  Dok su njega pojili kafom i rakijom,  ubacismo stvari u rešetkastu korpu, iza traktora.

Planina je dala sve od sebe da nam ispriča jednu svoju bajku. Tri dana smo je zadivljeno slušali, gledali, mirisali i osjećali. Kao jedan lijep san, iz koga ne želiš da se probudiš.

Na pragu drage trpezarije, ispraćaju nas dragi ljudi. Mirko, ozbiljnog osmjeha i Mica, blistavih očiju i mokrih ruku, koje je uredno brisala o kecelju.

-Ako vam je bilo lepo, dođite nam opet!

-Toliko lijepo, da ćemo vam jednog dana dosaditi!

-Hoćemo li, čika Tile?

-Hajmo polako...

Spuštajući se prtinom ka selu, upadali smo u nove smetove.  Iza nas je ostala moćna tišina, izgrebana kandžama siktavog vjetra.

Glave su oborene ka zemlji, dok noge tonu u dubok  snijeg...  

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

Od sumraka do svitanja-Povlen

Samo da prođu ove vrele noći,
Što skupljaju nebo u jednu kantu vode.
Onda će i jutro, makar i vlažno, doći,
I svjetlo će pustiti mrak, da kući ode…

Budi se dan

Baš u sumrak se izvlačimo iz vrelog, vlažnog i ljepljivog Beograda. Ritam pjesme- Put za jug-Party Braekersa, je tjerao zalutale muhe nazad, kroz otvoren prozor suvozačkog sjedišta.

-Moj duh sada slobodno šeta…

Negdje oko pola jedanaest stigosmo do Valjeva i čuvene kafane Platani. Malo predaha za kaficu i toalet. U zastakljenom dijelu restorana , bilo je u toku opštenarodno veselje. Na razglas neko vrišti i cijuče u turbo folk maniru. Masa mladog svijeta poskakuje i pjeva. Dočekuje nas ljubazni konobar u bijeloj odori:

-Dobro veče! Želite li u baštu?

-Može u baštu. Mi smo sa mladine strane:)

-Mlada vas je puno  pozdravila. Večeras jedan momak slavi punoljetstvo.

-A! Kad je tako, onda dajte kafe i čaja bez protekcije.

Ali, petak je veče! Neka lete rakete! Samo cepaj…

Pola sata kasnije, izvukosmo se iz kafane bez žrtava. U ušima tutnji kao u kovačnici. Ostavismo masu punoljetne mladeži da cijelu noć odrastaju, dok se nas dvanaest lagano pripremalo za ostvarenje dječijeg maštarenja - noćne šetnje po planini. Naš vozač Ivan, se fino snalazio na pustom drumu, ne ulazeći u zamku povećanja brzine. Ubrzo se obresmo na prevoju Debelo Brdo. Dalje se nastavlja put za Bajinu Baštu. 

Mi skrećemo u zaspalo selo i makadamskim putem brundamo ka planinarskom domu, ispod Velikog Povlena. Mrkli mrak  su parala svjetla kombija, otkrivajući na čas djelove okoliša sakrivene tamom.

Iskusni vuk od volana, Ivan nas lagano i precizno izvuče preko dubokih vododerina, pred sam dom. Domaćin Mirko je već pred vratima da nas dočeka:

-Dobro veče. Dobro nam došli! Izvolite unutra. Možete se raspakovati u hodniku.

U velikoj trpezariji nas dočeka i domaćica Mira. Tačno u ponoć prostorija je bila obasjana sijalicom i osmjesima. Toplim napitcima se zagrijasmo  pred zajednički odlazak u noć. I krenusmo u jedan sat, čas kada je već sve utišano, a blijedi polumjesec visi iznad kuće, kao nijemi posmatrač. Izlazimo svi, spremni i uprćeni rančevima. Kamo dalje rođače?

Ravno do dna- mraka…

Ravno do dna...

Svjetla čeonih lampi otkrivaju malu kolonu, dok kao zmija vijuga nevidljivim putem. Prolazimo pored odavno ugašenih kuća, koje kao aveti stoje hladno i ukočeno.  Na putu ka Malom Povlenu, najvišem vrhu Valjevskih planina (1347m), upadosmo u oblak obložen gustom maglom. Tu je nastao kraj svega vidljivog i početak nevidljivog...

Hodamo dalje, sami sebi nevidljivi I nedokučivi. Ubrzo nešto živahno doskakuta i zanjuška po cipelama. Razdragani primjerak mladog lovačkog psa. Žuta ženkica, sa bijelim tufnama. Sve nas je onjušila i upoznala, krećući u pratnju kao da je to jedino šta se može u tom trenutku. Primismo je kao trinaestog člana. Nije se osjećala kao trinaesto prase. Šta više, često je piškila od sreće. Ili je imala probleme sa bešikom?

Put nas dovede do velikog proplanka i male crkve, sa zvonikom pored. Smjestismo se po suvim dijelovima betona. Prošlo je dva. Magla ne prolazi. Bivala je sve gušća i gušća. U jednom momentu nismo jedni druge razaznavali na par metara razdaljine. Mjesec se borio svim snagama, ali bez većeg efekta. Samo na trenutke je uspjevao da se ukaže, ostavljajući sablasan utisak.

Mladost  planinara se pokazala neustrašivom. Smješteni u krug ispod zvonika, pokriveni ćebadima, kao neko čergaško pleme, veselo su čavrljali. Mala Žujka se pribijala uz topla bedra, povremeno uzvraćajući na lavež psa iz pravca nevidljive kuće. U jednom trenutku su svi govorili engleski, jer smo imali tri gošće iz Amerike. Usred planine,  ispred crkve, pokriveni maglom, opušteno razgovaramo na engleskom! Scena blago irealna i prijemčiva…

Već oko tri sata su svi utihnuli, stisnuti jedni uz druge, leđa uz leđa, čuvajući toplotu tijela. Tišina je postajala sve snažnija, podnoseći zube oštrog laveža i čudesnu rukovjet neprevaziđenog hora zrikavaca. Potpuno utonuh u taj tunel zvuka u tišini, zaboravljajući na hladnoću i vlagu oko sebe. Izgledalo je kao da smo gosti na planeti zrikavaca.

Odjednom se oglasi neka ptica. Vjerovatno žuna. Sluti kišu. Magla još uvjek odoljeva laganom vjetru. Provjeravam vidljivost na stazi. Malo je bolje. Idemo na vrh.

-Narode planinarski! Na noge lagane. Hajmo polako…

-Uf! Napokon! Baš sam se ukočila-reče Milica.

Preko livade uđosmo
 u šumu, penjući se strmom klizavom stazom. Čuje se samo kako škripaju pluća I đonovi cipela. Brzo stižemo na Mali Povlen, tek nekih dvadesetak minuta uspona. Kao da je čekala da se popnemo na vrh, magla se polako povlačila i raspršavala. Ukazaše se oblaci sa par pukotina plavetnila. Sunce se još ne pomalja. Na tom dijelu plavetnila je pukla i zora, sa svitanjem kao u porođajnim mukama. 

Ka vrhu...

Samo što smo zauzeli udobne pozicije za doček vedrijeg dijela jutra, začu se neki glasan huk! Kiša! Jedan oblak se prepolovio i svoju tamniju stranu nadnio nad našim glavama. I bi pljusak…

Šta ćeš! Pokupi ranac, pa se povlači niz brdo. Kratak pokušaj sakrivanja pod krošnjama drveća. Neuspješno. I preko lišća curi, teče, poliva. Lagani spust natrag, na livadu. Kako izađosmo iz šume, tako se naglo pokida magla, umanji kiša, a sa lijeve strane izniče ogromna duga! Onako pokisli, sa kapuljačama na glavama, stajasmo raštrkani i nijemi pred prirodom koja govori slikom, zvukom i mirisom. Sunce se pomaljalo, hrabro sijekući oblake. Trava se presijavala zlatom od kišnih kapi, mirišući opojnim parfemom. 

Svanulo je…

Svanulo je

Od sumraka do svitanja smo jezdili nestvarnim stazama trasirajući puteve koji vode direktno do ostvarenja snova. Ostvareni i puni vedrine, zagrabismo u otvoren dan.

Vraćamo se drugom stazom, gazeći kroz visoku travu. Na izvoru riječice Cetine, umivamo se čistim srebrom od vode koja kulja iz široke cijevi.

-Dobro jutro, planeto!

Niko mi nije odgovorio, osim visokog stable bukve, koje je stresalo kapljice sa lišća, direktno na moju, već pokislu glavu. A i nije bila neka reprezentativna frizura!

Kako se svježina povlačila pod napadom sunčevih snaga, postajali smo tromi i pospani. Nekako se dogegasmo do vrha Srednji Povlen (1301m). Raskomotismo se po travi, dok nam je Stane držala čas iz botanike: hadučka trava, majčina dušica, divlji origano, kantarion. Beth, Sarah i Jennifer su samo uzvikivale:

-Wow! Yes! Wonderful!

Poređane u jednom nizu, uslikah  ih tako beautiful: Andrijana, Ljilja, Staniša, Milica, Lazar, Minja, Ivona, Stane, Beth, Sarah, Jennifer. Malo kad je Povlen imao priliku da spoji svoju, sa ljepotom putnika namjernika. Jutro se umivalo suncem…

Wonderful....

Do Velikog Povlena nije ostalo mnogo. Šetnja preko proplanaka, kroz šumarak, do grebena, stade u cipele popunivši ih do peta. Čak i Minjine patike, kojima se odlijepio skoro cijeli đon, još pri polasku iz Beograda. Bez nerviranja je kupila ljepilo i izolir traku i završila posao. Princeza sa izolir trakom. Zašto da ne!?

Sa Velikog Povlena se skotrljasmo do planinarskog doma, vrlo strmom i klizavom stazom. Svi su stigli u jednom komadu. Samo je  Ivona na trenutak, u padu kleknula na koljena, pokušavajući da ostavi što bolji umjetnički dojam. Oko pola devet ugledasmo krov željene nam kuće. Domaćica nas osmjehom grdi:

-Pa čekamo vas od pola osam! Ohladi se gibanica.

-Ne brini, šefice, vruće su mušterije…

Miris hrane nas ubrza. Za tren su svi bili za stolom. Domaća gibanica i jogurt!

-Its’ a wonderful life…

Posle doručka, svi pronađoše neki lijep kutak, prostrijevši podmetače i zalegoše. Livada ispred doma postade spavaona na otvorenom. Sunce je ugodno sijalo, dok se iz opreme pušila vlaga. Samo se čulo zujanje muha i nečije blago hrkanje. Hm! Nečije!? Čuo sam samog sebe…

Zeleganje...

Probudih se naglo oko jedanaest. Ukočen i izgorelog nosa. Niko drugi nije davao znake budnosti. Razmrdah se malo i poručih kafu. Pijuckajući vreli napitak, zagledah se u niz Gvozdačkih stena. Iza njih se naslućivala Tara u izmaglici. Prošlog vikenda, ona nam se otvarala i noću i danju. Sa suncem i maglom. Sa kišom i vedrinom.

Nekoliko čupavih glava se ukaza ispod pokrivki. Nanjušili kafu. Jedva skupih pola ekipe za pješačenje do vidikovca Beden. Kratko nas je pratila naša četveronožna drugarica, ali je na raskrsnici za Povlen krenula za ljudima koje smo sreli usput.

Čim su se noge razmrdale, šetnja je već postala prijatnija. Još su je više uljepšale divlje jagode, kupine i borovnice. Slast je postala tema dana. Nekoliko krava  su se lijeno sklanjale sa puta dok smo nailazili ka zeseoku. Jedna baka je sjedila ispred kuće, sa pletivom u rukama. Jedan pas je razdragano mahao repom. Odmahnuh mu rukom. Šta ću kad nemam rep…

Sve je stalo u oči...

Nismo se dugo zadržali na vidikovcu. Sve je za čas stalo u oči, gladne ljepote. Jablanik, Medvednik i Bobija su na suncu  prosušivali svoju garderobu, dok su im se iznad vrhova nadnosili jastučasti oblaci. Svoju posteljinu je sušio i Veliki Povlen, mjerkajući  komšije, kao da ih prvi  put vidi. Tako su i  nas mjerkale krave u povratku. Stigosmo pred dom, zagazivši duboko u dan. Dva popodne se isticalo isparavanjem.

-Taman ste na ručak!

-Gotov!? Bravo! Potrošismo koju kaloriju, pa da to nadoknadimo.

Ponovo brzo okupljeni za stolom. A na stolu se pušila čorba. Uf! Potom Mirko donese činije sa sarmicama od zelja. Uf, uf! Domaće kiselo mlijeko, da ih ušuškamo pod kašikom. I na kraju krofne, debele, pufnaste, skroz bijele od šećera u prahu. Uf, uf, uf!!!

Potpuno poraženi od veoma jakih kulinarskih snaga, koje su domaćini slali na nas u talasima, potučeni do nogu, uspjeli smo da se povučemo u kombi oko pola četiri. Bilo je tu još sporadičnih borbi sa pivom i ponekom zaostalom krofnom. Na kraju smo podigli bijelu zastavu, priznavši poraz, odajući priznanje prijateljskoj vojsci.

Spuštajući se ka glavnom asfaltnom putu, poveli smo sa sobom mnogo više od hiljadu kalorija. Ponijeli smo jednu planinu u srcu, zamotanu u ukrasnu kesu, napravljenu od magle, kiše, vjetra i sunca. Poklon koji se ne odbija…

Magla, kiša, vjetar i sunce...

Nema više ničeg da me povuče,

Sa sunca koje milosrdno grije.
Nevidljive sjene stižu me od juče,
Njih ni popodne rastjeralo nije.

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović