Od sumraka do svitanja-Povlen

Samo da prođu ove vrele noći,
Što skupljaju nebo u jednu kantu vode.
Onda će i jutro, makar i vlažno, doći,
I svjetlo će pustiti mrak, da kući ode…

Budi se dan

Baš u sumrak se izvlačimo iz vrelog, vlažnog i ljepljivog Beograda. Ritam pjesme- Put za jug-Party Braekersa, je tjerao zalutale muhe nazad, kroz otvoren prozor suvozačkog sjedišta.

-Moj duh sada slobodno šeta…

Negdje oko pola jedanaest stigosmo do Valjeva i čuvene kafane Platani. Malo predaha za kaficu i toalet. U zastakljenom dijelu restorana , bilo je u toku opštenarodno veselje. Na razglas neko vrišti i cijuče u turbo folk maniru. Masa mladog svijeta poskakuje i pjeva. Dočekuje nas ljubazni konobar u bijeloj odori:

-Dobro veče! Želite li u baštu?

-Može u baštu. Mi smo sa mladine strane:)

-Mlada vas je puno  pozdravila. Večeras jedan momak slavi punoljetstvo.

-A! Kad je tako, onda dajte kafe i čaja bez protekcije.

Ali, petak je veče! Neka lete rakete! Samo cepaj…

Pola sata kasnije, izvukosmo se iz kafane bez žrtava. U ušima tutnji kao u kovačnici. Ostavismo masu punoljetne mladeži da cijelu noć odrastaju, dok se nas dvanaest lagano pripremalo za ostvarenje dječijeg maštarenja - noćne šetnje po planini. Naš vozač Ivan, se fino snalazio na pustom drumu, ne ulazeći u zamku povećanja brzine. Ubrzo se obresmo na prevoju Debelo Brdo. Dalje se nastavlja put za Bajinu Baštu. 

Mi skrećemo u zaspalo selo i makadamskim putem brundamo ka planinarskom domu, ispod Velikog Povlena. Mrkli mrak  su parala svjetla kombija, otkrivajući na čas djelove okoliša sakrivene tamom.

Iskusni vuk od volana, Ivan nas lagano i precizno izvuče preko dubokih vododerina, pred sam dom. Domaćin Mirko je već pred vratima da nas dočeka:

-Dobro veče. Dobro nam došli! Izvolite unutra. Možete se raspakovati u hodniku.

U velikoj trpezariji nas dočeka i domaćica Mira. Tačno u ponoć prostorija je bila obasjana sijalicom i osmjesima. Toplim napitcima se zagrijasmo  pred zajednički odlazak u noć. I krenusmo u jedan sat, čas kada je već sve utišano, a blijedi polumjesec visi iznad kuće, kao nijemi posmatrač. Izlazimo svi, spremni i uprćeni rančevima. Kamo dalje rođače?

Ravno do dna- mraka…

Ravno do dna...

Svjetla čeonih lampi otkrivaju malu kolonu, dok kao zmija vijuga nevidljivim putem. Prolazimo pored odavno ugašenih kuća, koje kao aveti stoje hladno i ukočeno.  Na putu ka Malom Povlenu, najvišem vrhu Valjevskih planina (1347m), upadosmo u oblak obložen gustom maglom. Tu je nastao kraj svega vidljivog i početak nevidljivog...

Hodamo dalje, sami sebi nevidljivi I nedokučivi. Ubrzo nešto živahno doskakuta i zanjuška po cipelama. Razdragani primjerak mladog lovačkog psa. Žuta ženkica, sa bijelim tufnama. Sve nas je onjušila i upoznala, krećući u pratnju kao da je to jedino šta se može u tom trenutku. Primismo je kao trinaestog člana. Nije se osjećala kao trinaesto prase. Šta više, često je piškila od sreće. Ili je imala probleme sa bešikom?

Put nas dovede do velikog proplanka i male crkve, sa zvonikom pored. Smjestismo se po suvim dijelovima betona. Prošlo je dva. Magla ne prolazi. Bivala je sve gušća i gušća. U jednom momentu nismo jedni druge razaznavali na par metara razdaljine. Mjesec se borio svim snagama, ali bez većeg efekta. Samo na trenutke je uspjevao da se ukaže, ostavljajući sablasan utisak.

Mladost  planinara se pokazala neustrašivom. Smješteni u krug ispod zvonika, pokriveni ćebadima, kao neko čergaško pleme, veselo su čavrljali. Mala Žujka se pribijala uz topla bedra, povremeno uzvraćajući na lavež psa iz pravca nevidljive kuće. U jednom trenutku su svi govorili engleski, jer smo imali tri gošće iz Amerike. Usred planine,  ispred crkve, pokriveni maglom, opušteno razgovaramo na engleskom! Scena blago irealna i prijemčiva…

Već oko tri sata su svi utihnuli, stisnuti jedni uz druge, leđa uz leđa, čuvajući toplotu tijela. Tišina je postajala sve snažnija, podnoseći zube oštrog laveža i čudesnu rukovjet neprevaziđenog hora zrikavaca. Potpuno utonuh u taj tunel zvuka u tišini, zaboravljajući na hladnoću i vlagu oko sebe. Izgledalo je kao da smo gosti na planeti zrikavaca.

Odjednom se oglasi neka ptica. Vjerovatno žuna. Sluti kišu. Magla još uvjek odoljeva laganom vjetru. Provjeravam vidljivost na stazi. Malo je bolje. Idemo na vrh.

-Narode planinarski! Na noge lagane. Hajmo polako…

-Uf! Napokon! Baš sam se ukočila-reče Milica.

Preko livade uđosmo
 u šumu, penjući se strmom klizavom stazom. Čuje se samo kako škripaju pluća I đonovi cipela. Brzo stižemo na Mali Povlen, tek nekih dvadesetak minuta uspona. Kao da je čekala da se popnemo na vrh, magla se polako povlačila i raspršavala. Ukazaše se oblaci sa par pukotina plavetnila. Sunce se još ne pomalja. Na tom dijelu plavetnila je pukla i zora, sa svitanjem kao u porođajnim mukama. 

Ka vrhu...

Samo što smo zauzeli udobne pozicije za doček vedrijeg dijela jutra, začu se neki glasan huk! Kiša! Jedan oblak se prepolovio i svoju tamniju stranu nadnio nad našim glavama. I bi pljusak…

Šta ćeš! Pokupi ranac, pa se povlači niz brdo. Kratak pokušaj sakrivanja pod krošnjama drveća. Neuspješno. I preko lišća curi, teče, poliva. Lagani spust natrag, na livadu. Kako izađosmo iz šume, tako se naglo pokida magla, umanji kiša, a sa lijeve strane izniče ogromna duga! Onako pokisli, sa kapuljačama na glavama, stajasmo raštrkani i nijemi pred prirodom koja govori slikom, zvukom i mirisom. Sunce se pomaljalo, hrabro sijekući oblake. Trava se presijavala zlatom od kišnih kapi, mirišući opojnim parfemom. 

Svanulo je…

Svanulo je

Od sumraka do svitanja smo jezdili nestvarnim stazama trasirajući puteve koji vode direktno do ostvarenja snova. Ostvareni i puni vedrine, zagrabismo u otvoren dan.

Vraćamo se drugom stazom, gazeći kroz visoku travu. Na izvoru riječice Cetine, umivamo se čistim srebrom od vode koja kulja iz široke cijevi.

-Dobro jutro, planeto!

Niko mi nije odgovorio, osim visokog stable bukve, koje je stresalo kapljice sa lišća, direktno na moju, već pokislu glavu. A i nije bila neka reprezentativna frizura!

Kako se svježina povlačila pod napadom sunčevih snaga, postajali smo tromi i pospani. Nekako se dogegasmo do vrha Srednji Povlen (1301m). Raskomotismo se po travi, dok nam je Stane držala čas iz botanike: hadučka trava, majčina dušica, divlji origano, kantarion. Beth, Sarah i Jennifer su samo uzvikivale:

-Wow! Yes! Wonderful!

Poređane u jednom nizu, uslikah  ih tako beautiful: Andrijana, Ljilja, Staniša, Milica, Lazar, Minja, Ivona, Stane, Beth, Sarah, Jennifer. Malo kad je Povlen imao priliku da spoji svoju, sa ljepotom putnika namjernika. Jutro se umivalo suncem…

Wonderful....

Do Velikog Povlena nije ostalo mnogo. Šetnja preko proplanaka, kroz šumarak, do grebena, stade u cipele popunivši ih do peta. Čak i Minjine patike, kojima se odlijepio skoro cijeli đon, još pri polasku iz Beograda. Bez nerviranja je kupila ljepilo i izolir traku i završila posao. Princeza sa izolir trakom. Zašto da ne!?

Sa Velikog Povlena se skotrljasmo do planinarskog doma, vrlo strmom i klizavom stazom. Svi su stigli u jednom komadu. Samo je  Ivona na trenutak, u padu kleknula na koljena, pokušavajući da ostavi što bolji umjetnički dojam. Oko pola devet ugledasmo krov željene nam kuće. Domaćica nas osmjehom grdi:

-Pa čekamo vas od pola osam! Ohladi se gibanica.

-Ne brini, šefice, vruće su mušterije…

Miris hrane nas ubrza. Za tren su svi bili za stolom. Domaća gibanica i jogurt!

-Its’ a wonderful life…

Posle doručka, svi pronađoše neki lijep kutak, prostrijevši podmetače i zalegoše. Livada ispred doma postade spavaona na otvorenom. Sunce je ugodno sijalo, dok se iz opreme pušila vlaga. Samo se čulo zujanje muha i nečije blago hrkanje. Hm! Nečije!? Čuo sam samog sebe…

Zeleganje...

Probudih se naglo oko jedanaest. Ukočen i izgorelog nosa. Niko drugi nije davao znake budnosti. Razmrdah se malo i poručih kafu. Pijuckajući vreli napitak, zagledah se u niz Gvozdačkih stena. Iza njih se naslućivala Tara u izmaglici. Prošlog vikenda, ona nam se otvarala i noću i danju. Sa suncem i maglom. Sa kišom i vedrinom.

Nekoliko čupavih glava se ukaza ispod pokrivki. Nanjušili kafu. Jedva skupih pola ekipe za pješačenje do vidikovca Beden. Kratko nas je pratila naša četveronožna drugarica, ali je na raskrsnici za Povlen krenula za ljudima koje smo sreli usput.

Čim su se noge razmrdale, šetnja je već postala prijatnija. Još su je više uljepšale divlje jagode, kupine i borovnice. Slast je postala tema dana. Nekoliko krava  su se lijeno sklanjale sa puta dok smo nailazili ka zeseoku. Jedna baka je sjedila ispred kuće, sa pletivom u rukama. Jedan pas je razdragano mahao repom. Odmahnuh mu rukom. Šta ću kad nemam rep…

Sve je stalo u oči...

Nismo se dugo zadržali na vidikovcu. Sve je za čas stalo u oči, gladne ljepote. Jablanik, Medvednik i Bobija su na suncu  prosušivali svoju garderobu, dok su im se iznad vrhova nadnosili jastučasti oblaci. Svoju posteljinu je sušio i Veliki Povlen, mjerkajući  komšije, kao da ih prvi  put vidi. Tako su i  nas mjerkale krave u povratku. Stigosmo pred dom, zagazivši duboko u dan. Dva popodne se isticalo isparavanjem.

-Taman ste na ručak!

-Gotov!? Bravo! Potrošismo koju kaloriju, pa da to nadoknadimo.

Ponovo brzo okupljeni za stolom. A na stolu se pušila čorba. Uf! Potom Mirko donese činije sa sarmicama od zelja. Uf, uf! Domaće kiselo mlijeko, da ih ušuškamo pod kašikom. I na kraju krofne, debele, pufnaste, skroz bijele od šećera u prahu. Uf, uf, uf!!!

Potpuno poraženi od veoma jakih kulinarskih snaga, koje su domaćini slali na nas u talasima, potučeni do nogu, uspjeli smo da se povučemo u kombi oko pola četiri. Bilo je tu još sporadičnih borbi sa pivom i ponekom zaostalom krofnom. Na kraju smo podigli bijelu zastavu, priznavši poraz, odajući priznanje prijateljskoj vojsci.

Spuštajući se ka glavnom asfaltnom putu, poveli smo sa sobom mnogo više od hiljadu kalorija. Ponijeli smo jednu planinu u srcu, zamotanu u ukrasnu kesu, napravljenu od magle, kiše, vjetra i sunca. Poklon koji se ne odbija…

Magla, kiša, vjetar i sunce...

Nema više ničeg da me povuče,

Sa sunca koje milosrdno grije.
Nevidljive sjene stižu me od juče,
Njih ni popodne rastjeralo nije.

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović