Приказивање постова са ознаком crkva. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком crkva. Прикажи све постове

среда, 28. новембар 2018.

Od sumraka do svitanja-Povlen


Samo da prođu ove vrele noći,
Što skupljaju nebo u jednu kantu vode.
Onda će i jutro, makar i vlažno, doći,
I svjetlo će pustiti mrak, da kući ode…
Budi se dan

Baš u sumrak se izvlačimo iz vrelog, vlažnog i ljepljivog Beograda. Ritam pjesme- Put za jug-Party Braekersa, je tjerao zalutale muhe nazad, kroz otvoren prozor suvozačkog sjedišta.

-Moj duh sada slobodno šeta…

Negdje oko pola jedanaest stigosmo do Valjeva i čuvene kafane Platani. Malo predaha za kaficu i toalet. U zastakljenom dijelu restorana , bilo je u toku opštenarodno veselje. Na razglas neko vrišti i cijuče u turbo folk maniru. Masa mladog svijeta poskakuje i pjeva. Dočekuje nas ljubazni konobar u bijeloj odori:

-Dobro veče! Želite li u baštu?
-Može u baštu. Mi smo sa mladine strane:)
-Mlada vas je puno  pozdravila. Večeras jedan momak slavi punoljetstvo.
-A! Kad je tako, onda dajte kafe i čaja bez protekcije.

Ali, petak je veče! Neka lete rakete! Samo cepaj…

Pola sata kasnije, izvukosmo se iz kafane bez žrtava. U ušima tutnji kao u kovačnici. Ostavismo masu punoljetne mladeži da cijelu noć odrastaju, dok se nas dvanaest lagano pripremalo za ostvarenje dječijeg maštarenja - noćne šetnje po planini. Naš vozač Ivan, se fino snalazio na pustom drumu, ne ulazeći u zamku povećanja brzine. Ubrzo se obresmo na prevoju Debelo Brdo. Dalje se nastavlja put za Bajinu Baštu. 

Mi skrećemo u zaspalo selo i makadamskim putem brundamo ka planinarskom domu, ispod Velikog Povlena. Mrkli mrak  su parala svjetla kombija, otkrivajući na čas djelove okoliša sakrivene tamom.

Iskusni vuk od volana, Ivan nas lagano i precizno izvuče preko dubokih vododerina, pred sam dom. Domaćin Mirko je već pred vratima da nas dočeka:

-Dobro veče. Dobro nam došli! Izvolite unutra. Možete se raspakovati u hodniku.

U velikoj trpezariji nas dočeka i domaćica Mira. Tačno u ponoć prostorija je bila obasjana sijalicom i osmjesima. Toplim napitcima se zagrijasmo  pred zajednički odlazak u noć. I krenusmo u jedan sat, čas kada je već sve utišano, a blijedi polumjesec visi iznad kuće, kao nijemi posmatrač. Izlazimo svi, spremni i uprćeni rančevima. Kamo dalje rođače?

Ravno do dna- mraka…

Ravno do dna...

Svjetla čeonih lampi otkrivaju malu kolonu, dok kao zmija vijuga nevidljivim putem. Prolazimo pored odavno ugašenih kuća, koje kao aveti stoje hladno i ukočeno.  Na putu ka Malom Povlenu, najvišem vrhu Valjevskih planina (1347m), upadosmo u oblak obložen gustom maglom. Tu je nastao kraj svega vidljivog i početak nevidljivog...

Hodamo dalje, sami sebi nevidljivi I nedokučivi. Ubrzo nešto živahno doskakuta i zanjuška po cipelama. Razdragani primjerak mladog lovačkog psa. Žuta ženkica, sa bijelim tufnama. Sve nas je onjušila i upoznala, krećući u pratnju kao da je to jedino šta se može u tom trenutku. Primismo je kao trinaestog člana. Nije se osjećala kao trinaesto prase. Šta više, često je piškila od sreće. Ili je imala probleme sa bešikom?

Put nas dovede do velikog proplanka i male crkve, sa zvonikom pored. Smjestismo se po suvim dijelovima betona. Prošlo je dva. Magla ne prolazi. Bivala je sve gušća i gušća. U jednom momentu nismo jedni druge razaznavali na par metara razdaljine. Mjesec se borio svim snagama, ali bez većeg efekta. Samo na trenutke je uspjevao da se ukaže, ostavljajući sablasan utisak.

Mladost  planinara se pokazala neustrašivom. Smješteni u krug ispod zvonika, pokriveni ćebadima, kao neko čergaško pleme, veselo su čavrljali. Mala Žujka se pribijala uz topla bedra, povremeno uzvraćajući na lavež psa iz pravca nevidljive kuće. U jednom trenutku su svi govorili engleski, jer smo imali tri gošće iz Amerike. Usred planine,  ispred crkve, pokriveni maglom, opušteno razgovaramo na engleskom! Scena blago irealna i prijemčiva…

Već oko tri sata su svi utihnuli, stisnuti jedni uz druge, leđa uz leđa, čuvajući toplotu tijela. Tišina je postajala sve snažnija, podnoseći zube oštrog laveža i čudesnu rukovjet neprevaziđenog hora zrikavaca. Potpuno utonuh u taj tunel zvuka u tišini, zaboravljajući na hladnoću i vlagu oko sebe. Izgledalo je kao da smo gosti na planeti zrikavaca.

Odjednom se oglasi neka ptica. Vjerovatno žuna. Sluti kišu. Magla još uvjek odoljeva laganom vjetru. Provjeravam vidljivost na stazi. Malo je bolje. Idemo na vrh.

-Narode planinarski! Na noge lagane. Hajmo polako…
-Uf! Napokon! Baš sam se ukočila-reče Milica.

Preko livade uđosmo
 u šumu, penjući se strmom klizavom stazom. Čuje se samo kako škripaju pluća I đonovi cipela. Brzo stižemo na Mali Povlen, tek nekih dvadesetak minuta uspona. Kao da je čekala da se popnemo na vrh, magla se polako povlačila i raspršavala. Ukazaše se oblaci sa par pukotina plavetnila. Sunce se još ne pomalja. Na tom dijelu plavetnila je pukla i zora, sa svitanjem kao u porođajnim mukama. 
Ka vrhu...


Samo što smo zauzeli udobne pozicije za doček vedrijeg dijela jutra, začu se neki glasan huk! Kiša! Jedan oblak se prepolovio i svoju tamniju stranu nadnio nad našim glavama. I bi pljusak…

Šta ćeš! Pokupi ranac, pa se povlači niz brdo. Kratak pokušaj sakrivanja pod krošnjama drveća. Neuspješno. I preko lišća curi, teče, poliva. Lagani spust natrag, na livadu. Kako izađosmo iz šume, tako se naglo pokida magla, umanji kiša, a sa lijeve strane izniče ogromna duga! Onako pokisli, sa kapuljačama na glavama, stajasmo raštrkani i nijemi pred prirodom koja govori slikom, zvukom i mirisom. Sunce se pomaljalo, hrabro sijekući oblake. Trava se presijavala zlatom od kišnih kapi, mirišući opojnim parfemom. 
Svanulo je…
Svanulo je


Od sumraka do svitanja smo jezdili nestvarnim stazama trasirajući puteve koji vode direktno do ostvarenja snova. Ostvareni i puni vedrine, zagrabismo u otvoren dan.
Vraćamo se drugom stazom, gazeći kroz visoku travu. Na izvoru riječice Cetine, umivamo se čistim srebrom od vode koja kulja iz široke cijevi.

-Dobro jutro, planeto!

Niko mi nije odgovorio, osim visokog stable bukve, koje je stresalo kapljice sa lišća, direktno na moju, već pokislu glavu. A i nije bila neka reprezentativna frizura!
Kako se svježina povlačila pod napadom sunčevih snaga, postajali smo tromi i pospani. Nekako se dogegasmo do vrha Srednji Povlen (1301m). Raskomotismo se po travi, dok nam je Stane držala čas iz botanike: hadučka trava, majčina dušica, divlji origano, kantarion. Beth, Sarah i Jennifer su samo uzvikivale:

-Wow! Yes! Wonderful!

Poređane u jednom nizu, uslikah  ih tako beautiful: Andrijana, Ljilja, Staniša, Milica, Lazar, Minja, Ivona, Stane, Beth, Sarah, Jennifer. Malo kad je Povlen imao priliku da spoji svoju, sa ljepotom putnika namjernika. Jutro se umivalo suncem…
Wonderful....


Do Velikog Povlena nije ostalo mnogo. Šetnja preko proplanaka, kroz šumarak, do grebena, stade u cipele popunivši ih do peta. Čak i Minjine patike, kojima se odlijepio skoro cijeli đon, još pri polasku iz Beograda. Bez nerviranja je kupila ljepilo i izolir traku i završila posao. Princeza sa izolir trakom. Zašto da ne!?

Sa Velikog Povlena se skotrljasmo do planinarskog doma, vrlo strmom i klizavom stazom. Svi su stigli u jednom komadu. Samo je  Ivona na trenutak, u padu kleknula na koljena, pokušavajući da ostavi što bolji umjetnički dojam. Oko pola devet ugledasmo krov željene nam kuće. Domaćica nas osmjehom grdi:

-Pa čekamo vas od pola osam! Ohladi se gibanica.
-Ne brini, šefice, vruće su mušterije…
Miris hrane nas ubrza. Za tren su svi bili za stolom. Domaća gibanica i jogurt!
-Its’ a wonderful life…

Posle doručka, svi pronađoše neki lijep kutak, prostrijevši podmetače i zalegoše. Livada ispred doma postade spavaona na otvorenom. Sunce je ugodno sijalo, dok se iz opreme pušila vlaga. Samo se čulo zujanje muha i nečije blago hrkanje. Hm! Nečije!? Čuo sam samog sebe…
Zeleganje...


Probudih se naglo oko jedanaest. Ukočen i izgorelog nosa. Niko drugi nije davao znake budnosti. Razmrdah se malo i poručih kafu. Pijuckajući vreli napitak, zagledah se u niz Gvozdačkih stena. Iza njih se naslućivala Tara u izmaglici. Prošlog vikenda, ona nam se otvarala i noću i danju. Sa suncem i maglom. Sa kišom i vedrinom.

Nekoliko čupavih glava se ukaza ispod pokrivki. Nanjušili kafu. Jedva skupih pola ekipe za pješačenje do vidikovca Beden. Kratko nas je pratila naša četveronožna drugarica, ali je na raskrsnici za Povlen krenula za ljudima koje smo sreli usput.

Čim su se noge razmrdale, šetnja je već postala prijatnija. Još su je više uljepšale divlje jagode, kupine i borovnice. Slast je postala tema dana. Nekoliko krava  su se lijeno sklanjale sa puta dok smo nailazili ka zeseoku. Jedna baka je sjedila ispred kuće, sa pletivom u rukama. Jedan pas je razdragano mahao repom. Odmahnuh mu rukom. Šta ću kad nemam rep…
Sve je stalo u oči...


Nismo se dugo zadržali na vidikovcu. Sve je za čas stalo u oči, gladne ljepote. Jablanik, Medvednik i Bobija su na suncu  prosušivali svoju garderobu, dok su im se iznad vrhova nadnosili jastučasti oblaci. Svoju posteljinu je sušio i Veliki Povlen, mjerkajući  komšije, kao da ih prvi  put vidi. Tako su i  nas mjerkale krave u povratku. Stigosmo pred dom, zagazivši duboko u dan. Dva popodne se isticalo isparavanjem.

-Taman ste na ručak!
-Gotov!? Bravo! Potrošismo koju kaloriju, pa da to nadoknadimo.

Ponovo brzo okupljeni za stolom. A na stolu se pušila čorba. Uf! Potom Mirko donese činije sa sarmicama od zelja. Uf, uf! Domaće kiselo mlijeko, da ih ušuškamo pod kašikom. I na kraju krofne, debele, pufnaste, skroz bijele od šećera u prahu. Uf, uf, uf!!!

Potpuno poraženi od veoma jakih kulinarskih snaga, koje su domaćini slali na nas u talasima, potučeni do nogu, uspjeli smo da se povučemo u kombi oko pola četiri. Bilo je tu još sporadičnih borbi sa pivom i ponekom zaostalom krofnom. Na kraju smo podigli bijelu zastavu, priznavši poraz, odajući priznanje prijateljskoj vojsci.

Spuštajući se ka glavnom asfaltnom putu, poveli smo sa sobom mnogo više od hiljadu kalorija. Ponijeli smo jednu planinu u srcu, zamotanu u ukrasnu kesu, napravljenu od magle, kiše, vjetra i sunca. Poklon koji se ne odbija…
Magla, kiša, vjetar i sunce...

Nema više ničeg da me povuče,
Sa sunca koje milosrdno grije.
Nevidljive sjene stižu me od juče,
Njih ni popodne rastjeralo nije.


Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav  Makljenović


понедељак, 19. јун 2017.

Golub



I pored šućmurastih prognoza, subota se probudi zajedno sa suncem. Gledamo se kroz prozor, onako, malo iskosa. Kao da se prepoznajemo posle dužeg ne viđanja. Podigoh roletne i otrpih ispitivački pogled ispod zlatnih obrva. Začuh neki čudan zvuk. Malo otegnut i mekan. O, kako prija uhu. To planina zove. Odoh...

Sa još dva musketara od Džepova Prirode, krenuh u svetao dan, pun naslućujućih obećanja. Izbor je pao na Homoljskog lepotana-Vukan. Jeste  da smo ga pohodili u početkom aprila, ali je tada bio loše volje, zaklonjen kišom i plaštom debelog sloja magle. Da te vidimo danas, tvrdoglavo momče!

Rasprostrtom dolinom Homolja zujimo ka selu Ždrelo. U sedam sati, Petrovac na Mlavi je tek ovlaš probuđen. Prolazimo grdnu građevinu, zvanu Banja Ždrelo. Kroz selo nas pozdraviše dva psa i tri kokoške. Na parkingu, ispred manastira Svete Trojice, nema nikoga. Ni u porti crkve. Samo se dva vrapca prepiru oko tek dozrelih dudova. Sipamo vodu sa izvora i odmah krećemo. Malo gradske nervoze bacamo sa pogledom na uspavane krovove seoskih kuća. Prvi progovori Nenad:

-Šta ste se ućutali? Guknite, golubovi!

-Ne zvao se ja Bogdan, ako ne odslušam ovaj koncert ptica, do kraja!

-E, onda te ostavljamo ovde. Kakav kraj! Ovo je tek početak.

-Bolje da sluša ptice nego da kači  slušalice iz telefona  u uši i maše glavom!

-Sad ćeš da slušaš samo srce kako gruva! Kreće uspon ko babina leđa, grbav.

-Ja sam već počeo mahati glavom, ali  ne zbog dobre muzike, već od muha!

-Čujemo li se, profesore!? Tukne li se pomalo?

-Au, što je prigrejalo!

Staza zarasla u ižđikljalu travu. Znoj curi u potočićima. Fali mi jedan kitnjast, konjski rep, da elegantno teram glupe muhe sa lica. Evo jedna navalila, hoće baš u uho. Beži, beštijo!

Jedno vreme se stvarno izgubiše zvuci šume. Samo je odjekivalo:

-Bum, bum, bum.

Mešalo se sa:

-Uhuuuhuu, ufuuu, ssssah.

Srce i pluća u zajedničkoj akciji pumpanja. Šuma kao sauna. Napokon izlazimo na otvoreni deo, ali ne još i na zaravan. Uspon se otegao kao pogrebna povorka. Jeste da je subota, ama nisu zadušnice!

-Momci, gde je osmeh? Promenite izraz lica, da se ne ukoči.

-Bogdan je pripremio osmeh. Samo da ga nalepi, kad izađemo na vrh!

-E, onda će još malo da bude smrknut.

Izlazak iz guste koprive, koja dosezala do pojasa, obradova i polumrtvu šumu četinara. Bukva i grab nas prepustiše jeli i  boru. Odavno napadnuta nekom bolešću, šuma kao iz „Gospodara Prstenova“, sve više tone u sopstveni mrak. Oguljena i šupljikava stabla su odolevala karpatskim vetrovima, bacajuću pogled sa visine na oborenu i polegnutu braću. Miris truleži mešao se sa mirisom cvetanja. Glasovi ptica su parali jednolični zvuk zrikavaca. Jutro se penjalo u podne.

Na čistini se pojavi i Bogdan, sav u zelenim tonovima.

-Eto si se stopio sa okolinom, kao gušter.

-Gadna bre, ova kopriva! Sve kroz pantalone ožari!

-Onda to nije bila kopriva.

-Nego šta? Konvoj škorpija!?

-Ako žari, onda je Žara.

-E baš si vickast! Kopriva ili žara, peče, majku joj...

-Da klopamo ovde?

-Ne. Još malo do Malog Vukana, pa ćemo gore.

Do gore iscjedismo svu tečnost iz sebe. Mokri kao posle potopa, zastasmo na steni sa koje se zavidi orlovima. Ote mi se dugačak krik:

-Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!

-Šta ti je, prepade me!

-Ništa. Malo oduška. A i da prekinem ove zrikavce.

-Hajde da jedemo, dok ti nije palo na pamet da poletiš.

-E ta ti nije loša! Hajd, zdravo!

-Čekaj, bre! Jesu ključevi od kola kod tebe? Ostavi pa leti.

-Taman posla! Pa da vam ostane ovaj, sa ljubavlju spremljen doručak!? Opušteno.

Zajaha svako svoju stenu, merkajući zeleni ambis, ispod litice. Dobra vežba za apetit. Nekako, creva brzo prorade...

Upržila božija zvezda! Zamalo ne zaspah. Začkiljih jednim okom po horizontu. Vrhovi Homoljskih planina, stameno stoje pobodeni u sred ogromne doline. Kučajske planine se ukazuju svojim predstavnicima-Beljanica, Veliki Krš, Deli Jovan.

Pozdravi nas i car ovog dela neba, Jastreb. Uz kliktaj se stuštio u šumu ispod nas. Da li je nekom zecu srce brže zakucalo...

-Hajmo polako, do Velikog Vukana, dok nam noge nisu postale male.

-Uf! Ne bih se mrdo odavde danima!

-Pa, ostani ti, Bogi. Doći ćemo mi opet na jesen. Pokupićemo te.

-Dobro, dobro! Idem.

Do većeg vrha, staza je vijugala između prosutih stena, stabala jorgovana i razraslih žbunova gloga. Podne se predaje popodnevu uz pokoju žrtvu. Jedna muha ostade spljeskana na licu, ne preživevši šamar upućen samom sebi. Približih se grebenom do kamenog obeležja. Sa leve strane spazih pticu. Ne beži. Stoji i gleda u stranu. Ne pomeram se. Ne pomera se. Golub. Crnog perja, sa ljubičastim prelivima ispod vrata. Neobičan. Dostojanstven. Priđoh bliže. Ne pomera se, ali me zagleda. Povređen? Ne bih rekao. Žedan? Verovatno. Priđoše i musketari sa isukanim planinarskim štapovima.

-Pst! Imamo društvo. Da ga slikamo?

-Hej, ovo je neki specijal. Vidi ima li prsten.

-Gde?

-Pa na nozi, bre! Nema ruke!

-A! „Skini prsten s desne ruke, da ti mladost ne uvene“...

-Ja budale! Daj neki čep da mu sipam vode.

-Evo, ja ću odseći dno od flašice. Neko je ostavio.

Nasu Bogdan vodu, Nenad izvadi telefon i otpoče foto priča. Golub, najpre stidljiv i uzdržan, nakon par minuta se pomeri i zagnjuri glavu u vodu. Kao da čuh:

-Joj, meraka!

Ne. Učinilo mi se. Očito vrlo žedan, ali ne halapljiv. Pio je sa stilom. Prosuh mu komadiće izmrvljenog hleba. I gladan je. Pa naravno, Ko zna odakle i koliko leti. Možda ga je onaj Jastreb pojurio sa Malog Vukana? Nenad prozbori:

-Možda se izgubio?

-Moguće. Garant učestvovao u takmičenju iz orjentiringa, pa mu ispala karta i kompas.

-Ko zna kao se on orjentiše. Kako mu pomoći?

-Valjda će se snaći i preživeti. Kompas nisam poneo, a karta Vukana mu je glomazna.

-Hajde zamoli ga za jednu zajedničku fotku.

-Krilati gospodine, da li bi ste bili ljubazni za jednu grupnu?

Izdrža naš novi poznanik sve akcije. Mirno je stajao, dok aparat škljocnuo.

-Kako da ga ostavimo samog? Valjda ga neće neko poklopati?

-Ja nisam više gladan, hajmo.

-Monstrume!

Dok smo se natraške kretali, opraštajući se od čudesne ptice, on se pomerio par koraka do ivice stene i ostao tako zagledan u samo njemu poznate predele. Kao da htede reći:

-Samo vi idite. Sve će biti u redu.

Odosmo, ali nekako ko pokisli, na ovoj proletnoj žegi. I Vukan kao da se rastužio, pa mu poispadalo kamenje sa vrha, svuda po stazi. Noge da polomiš! Sjurismo  se do sela u neznanju od zbrčkanih misli. Dvorišta se uzmirisala raspupalim voćkama. Crni dudovi ostaviše trag po prstima. Ne daju ti slagati, ako neko pita:

-Aha! Jesi li to krao dudove!?

Kako da mu kažeš:

-Nisam , majke mi!kad su ruke obojene kao mastilom?

Nije bilo nikoga da priupita. Sve zvrji prazno. Jedina konkurencija su bili bumbari. Zujeći oko glava kao mali, crni helikopteri, branili su svoju teritoriju od uljeza.

Pred seosku  prodavnicu izađe čovek u crnom. Duga seda kosa i još duža brada. Pozdravlja nas i pita hoćemo li nešto popiti. Hm. Prodavac? Već sam pomislio da je iz manastira. Čika Voja. Gazi osamdest drugu godinu. Mašala! Pijuckamo hladni napitak, dok  nas Voja, narogušenih obrva, ispituje-odakle smo, ko smo, šta smo.

Od Golog Otoka nas spasi jedna monahinja. Ispade iz prašnjave Opel Corse, zalupivši škripava vrata:

-Pomaže Bog! Odmarate malo? Neka, hvala Bogu. Deda Vojo, ja bih nešto pazarila.

-Evo, evo! Samo da mi prorade ovi prokleti zglobovi, Bog ih ne ubio!

Pozdravismo ovo dvoje nama neobičnih ljudi, u njima uobičajenoj sceni. Još malo šetnje kroz selo. Još nekoliko laveža zavezanih pasa. Jedno istrčavanje nezavezanog i iskeženog. Još dva zevanja i protezanja belih mačaka u dubokom hladu.

 Pred manastirom sretosmo starog monaha. Ide iz livade sa punom šoljom divljih jagoda. Uz pozdrav, uđe lagano u dvorište, u takođe dubok hlad.  Nismo mu bili preterano interesantni.

Zatekosmo i automobil u hladu...vrlo sazrelog crnog duda! E , stomak da te zaboli! Morao sam još malo...



Sutradan iz stana, nešto oko podne, opazih tamnu senu na simsu prozora. Sa sruge strane stakla gledao me golub!

Najpre ostadoh u mestu, bez pokreta, a onda krenuh lagano ka njemu. Bio je sive boje i samo je nezainteresovano podigao krila, prhnuvši  u vazduh. Možda ga je poslao njegov crni brat, sa Vukana? Da kaže da je živ i zdrav? Da je našao svoju kućicu, da ne brinem?

Ne, ne brinem. Znam da je živ i da će još dugo  crnim krilima da seče vazduh i živahnim očima da posmatra ljude kako mu prilaze i čude se lepoti ljubičastog presijavanja. Kao da kaže:

-E moj druže! Bilo je i gorih vremena...



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

уторак, 8. новембар 2016.

U lavirintu

 


 Crkveno zvono zove novi dan. Zvuk bučan a drag.
     Unosi titraje veselosti u krvotok. Oblikuje usne molitvom- Gospode, pomozi mi da upijem ovaj  dan.                           
     Skačem u jutro, sa glavom u rukama. Grabim svjetlo ...i stavljam među bore..
     Prepustih se svom, mozgovnom, skakutanju i napravih vrtlog. Ostvarih bežičnu konekciju sa nebeskim čuvarom. 
      Lagano spada strah od ishoda, sulude borbe. Hranim vjeru željama. Hodam, uokviren sunčevim zlatom. Upregnut u kočije odlučnosti, zakotrljah osmjeh. Na putu se saplićem, bauljam, padam. 
      Sa koljena šiklja krv novembra. Usta pokrivena jesenjom ironijom, cure balama neznanja. Kamo, kako i čime? Pitanja prosipaju led.
      Ustajem i gazim kroz blato bola. Krajičak duše nazire prolaz. Negdje u tmini sopstvenog ega, isijava radost saznanja. Lakoća postojanja.
      Uskladih se sa otkucajima namjere. Otresam sumnju sa obrva. 
      Nijemim urlikom molim-oprosti mi grešnu pojavu. Pomozi mi peti se putevima planina. Vrhova, zabodenih u plavo. Izbavi me od lukavago. Izvadi me ispod lavine mučnih razmišljanja. Čupaj me iz močvare nepovjerenja.
      Zvono već zvoni za smiraj dana.
      Hrvali smo se, nas dvojica. Dan i ja. Lomili kosti jedan drugom . 
      Sunčev zalazak u zjenicama. Utapamo se oba, u bunarima noći. Aleluja!
      Odzvanjam , izbavljen iz prostora nemoći. Sa ramena skliznuše ptice očajanja. 
      Brzo koraknuh u dvorište promisli. Noć me vuče za rukav i gura u susret novom jutru. 
      Ona posreduje u pregovorima. Vode ih sumrak i svitanje.                       
      Neko će preživjeti...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović