Приказивање постова са ознаком vera. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком vera. Прикажи све постове

петак, 14. јануар 2022.

Mrak je







Slušam svoje disanje.
Prozor mi žmirka svetlom.

Kroz njega grad ne dopire,
Samo slutim zgrade preko ulice.

Decembar definitivno odlazi,
Dok nam svi prete novom godinom.

Januar prilazi sav narogušen.
Ne prija mu tolika doza odgovornosti.

Kako povesti nekoga za ruku u bolji život.
Kako pružiti nadu, nekome ko više ne veruje.
Kako dati odgovor na gomile pitanja.

Zašto ne poslati sve dođavola
I otići u prvu kafanu, pijući svoju nagradu
Ili polokati halapljivo tek vidljivu kaznu.

Žmirka mi neki plamen u očima.

Mrak je.

Pokušavam da ga ugasim trljanjem,
Pre nego se sretnem sa nagoveštajem
Ozeblog svitanja, punog jarkog čemera,
Izbrazdanog dubokim linijama bora,
Tim kanjonima usečenim po čelu,
Na glavi vreloj kao pritvorena vrata šporeta.

Mrak je.

Slušam svoje disanje. 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 11. фебруар 2021.

Izvan debelih okvira

 







Osećam da si tu negde,

Pritajena zver, u šumi.

Dozivam te zviždukom,

Ali sa usana nema zvuka.

Srce je mirno i stabilno,

Dok sena sećanja,

Ne prizove celu vojsku,

Spremnu da uništi,

Sve što se pokaže,

Izvan debelih okvira.


Kako da verujem,

Kako da shvatim,

Kad svuda vlada mrak?

Svuda si kada više nema reči.

Tu si kad je vreme da odeš.

Vređaš me kada me ništa ne pogađa.

Voliš me kada više nije važno.

Izluđuješ me kad sam odavno lud.


Osećam da si tu.

Samo pusti neki krik!

Nek ta šuma u kojoj se kriješ,

Upije sve ono što bi se svakako rasulo

U ledeno siktavi vetar.


Pusti neki krik... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

четвртак, 21. јануар 2021.

Otključaj strah

 






Kada svetlost ugasi tama,
Budiš se u sred noći,
Obliven hladnim znojem.
Kada nadolazeći dani
Stvaraju u glavi problem,
Koji ne možeš da rešiš brigom,
Onda ti jedino preostaje,
Da počneš da živiš.


Ne vraćaj se.
Otključaj strah i pusti neka ode.
Nikad se ne desi ono najgore,
Osim ako ga sam prizivaš.


Ako pomisliš da je svetlost umrla,
Pokreni se, jer čovek treba da živi,
A ne samo da postoji.


Imaj veru
I znaćeš:
Ako je Bog sa tobom,
Ko će  protiv tebe... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

субота, 18. април 2020.

Bože, oprosti nam...





Nadiru ka uhu jaki zvuci,
Čuju se jasno čelična zvona.
Odvajaju tišinu u nadirućoj buci,

Bjesomučni  glasovi utišanog tona.


Sudiše mu pred Pontijem Pilatom,
Raspni ga! Svi vikaše u glas!
Na njega se bacaše kamenjem i blatom,
Na sebe prokletstvo u isti čas!


Umro je koliko i naša vjera.
A koliko nam je ostalo nade!?
Danas je samo sjećanje mjera,
Bože, oprosti im, ne znaju šta rade!


Tukli ga bičem, tekla je krv gola,
Vijenac od trnja stavili na glavu.
Poveli ga beskrajnom Ulicom bola,
Tamo gdje nebo zarasta u plavu.


Pljuvali ga dok je nosio krst!
Slabo se čula iz naroda dobrota.
Nije mogao da pomjeri ni prst,
Dok se na brdu rađala Golgota.


Ispod krsta se skupila masa,
Ljubav i krv se slivali u jedno.
Podjeljeni ljudi,a ista rasa,
Duboko u duši, svima svejedno.


Nadire ka uhu čelični zvuk, 
Zemlja hoće da prsne!
U glavama zvoni svakodnevni muk,
Dok Hristos u svima ne Vaskrsne.


Nadiru ka uhu jaki zvuci…


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 8. новембар 2016.

U lavirintu

 


 Crkveno zvono zove novi dan. Zvuk bučan a drag.
     Unosi titraje veselosti u krvotok. Oblikuje usne molitvom- Gospode, pomozi mi da upijem ovaj  dan.                           
     Skačem u jutro, sa glavom u rukama. Grabim svjetlo ...i stavljam među bore..
     Prepustih se svom, mozgovnom, skakutanju i napravih vrtlog. Ostvarih bežičnu konekciju sa nebeskim čuvarom. 
      Lagano spada strah od ishoda, sulude borbe. Hranim vjeru željama. Hodam, uokviren sunčevim zlatom. Upregnut u kočije odlučnosti, zakotrljah osmjeh. Na putu se saplićem, bauljam, padam. 
      Sa koljena šiklja krv novembra. Usta pokrivena jesenjom ironijom, cure balama neznanja. Kamo, kako i čime? Pitanja prosipaju led.
      Ustajem i gazim kroz blato bola. Krajičak duše nazire prolaz. Negdje u tmini sopstvenog ega, isijava radost saznanja. Lakoća postojanja.
      Uskladih se sa otkucajima namjere. Otresam sumnju sa obrva. 
      Nijemim urlikom molim-oprosti mi grešnu pojavu. Pomozi mi peti se putevima planina. Vrhova, zabodenih u plavo. Izbavi me od lukavago. Izvadi me ispod lavine mučnih razmišljanja. Čupaj me iz močvare nepovjerenja.
      Zvono već zvoni za smiraj dana.
      Hrvali smo se, nas dvojica. Dan i ja. Lomili kosti jedan drugom . 
      Sunčev zalazak u zjenicama. Utapamo se oba, u bunarima noći. Aleluja!
      Odzvanjam , izbavljen iz prostora nemoći. Sa ramena skliznuše ptice očajanja. 
      Brzo koraknuh u dvorište promisli. Noć me vuče za rukav i gura u susret novom jutru. 
      Ona posreduje u pregovorima. Vode ih sumrak i svitanje.                       
      Neko će preživjeti...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović