Beznačajna forma

Noćas osjećam da se mijenjam
Smanjujem se u beznačajnu formu
Pomalo suvišan, sbijen u nebitan oblik
Kao neke stare, prastare brvnare

Satjerao sam smrt u ćorsokak
U uzak prostor za zvona u glavi
Za smirenog vrača u sebi
Dok je noć polako odmicala
Uplašena prvim zvucima svitanja
I čudnim pojavama na umornoj planeti
Koja odaje bol šaputavim vriskom

Težak pritisak stvarnosti se naslonio na jutro
Nadolazeća svijetlost se širila naglo
Skidajući mrak sa zidova kao šmirglom

Tiho sam roptao nesuvislu pjesmu
Samo meni poznatog takta
Usklađenu jedino sa gorkim suzama
Koje su lizale niz trepavice
Te zavjese nad umornim, usahlim očima

Novi dan je neočekivano upao u kadar
Prosto se prišunjao, sveže obojen sivilom
Spreman da pobjegne na prvi znak mraka
Neosetljiv na psovke iz ovih gnojnih usta
Ubalavljenih setom besprizornih misli

Izbjeglica iz sopstvenih noćnih mora
Oštar zvuk režanja u mekanoj tišini

Mrzim noć dok odlazi, jača od mene... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Bože, oprosti nam...

Nadiru ka uhu jaki zvuci,
Čuju se jasno čelična zvona.
Odvajaju tišinu u nadirućoj buci,
Bjesomučni  glasovi utišanog tona.

Sudiše mu pred Pontijem Pilatom,

Raspni ga! Svi vikaše u glas!
Na njega se bacaše kamenjem i blatom,
Na sebe prokletstvo u isti čas!

Umro je koliko i naša vjera.

A koliko nam je ostalo nade!?
Danas je samo sjećanje mjera,
Bože, oprosti im, ne znaju šta rade!

Tukli ga bičem, tekla je krv gola,

Vijenac od trnja stavili na glavu.
Poveli ga beskrajnom Ulicom bola,
Tamo gdje nebo zarasta u plavu.

Pljuvali ga dok je nosio krst!

Slabo se čula iz naroda dobrota.
Nije mogao da pomjeri ni prst,
Dok se na brdu rađala Golgota.

Ispod krsta se skupila masa,

Ljubav i krv se slivali u jedno.
Podjeljeni ljudi,a ista rasa,
Duboko u duši, svima svejedno.

Nadire ka uhu čelični zvuk, 

Zemlja hoće da prsne!
U glavama zvoni svakodnevni muk,
Dok Hristos u svima ne Vaskrsne.

Nadiru ka uhu jaki zvuci…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović