Noćas osjećam da se mijenjam
Smanjujem se u beznačajnu formu
Pomalo suvišan, sbijen u nebitan oblik
Kao neke stare, prastare brvnare
Satjerao sam smrt u ćorsokak
U uzak prostor za zvona u glavi
Za smirenog vrača u sebi
Dok je noć polako odmicala
Uplašena prvim zvucima svitanja
I čudnim pojavama na umornoj planeti
Koja odaje bol šaputavim vriskom
Težak pritisak stvarnosti se naslonio na jutro
Nadolazeća svijetlost se širila naglo
Skidajući mrak sa zidova kao šmirglom
Tiho sam roptao nesuvislu pjesmu
Samo meni poznatog takta
Usklađenu jedino sa gorkim suzama
Koje su lizale niz trepavice
Te zavjese nad umornim, usahlim očima
Novi dan je neočekivano upao u kadar
Prosto se prišunjao, sveže obojen sivilom
Spreman da pobjegne na prvi znak mraka
Neosetljiv na psovke iz ovih gnojnih usta
Ubalavljenih setom besprizornih misli
Izbjeglica iz sopstvenih noćnih mora
Oštar zvuk režanja u mekanoj tišini
Mrzim noć dok odlazi, jača od mene...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар