Beskrajna mjera

Kud god da ide,

Nosi molitvu i cvijet.

Gde god ga sretnu i vide,

Rađa  se jedan bolji svijet.

Voli darove i  rado ih prima,

Život podstiče na obilje.

U njemu je i ljeto i zima,

Sve je u njemu poklon zbilje.

Danas je dobio sunčevu svjetlost,

Proljećni pljusak i cvrkut ptice.

Na čas je zima, njezina svetost,

Prvim  mu snijegom umila lice.

Za uzvrat je dao pažnju i nježnost,

Zahvalnost  kao krila širi.

Ušao u srce kao drag gost,

I ostao tamo da zauvjek miri.

Znao je da jeste, iako ne hoda,

Da sve vidi, iako ne gleda.

Znao je da život je kao voda,

U običnoj čaši, sa dodatkom meda.

Kad god da dodje, on stiže na vrijeme,

Čekanje donosi  duboku vjeru.

Sa srca skida i najteže breme,

Sebe postavlja u beskrajnu mjeru.

Kud god da ide,

Nosi molitvu i cvijet.

Gdje god ga sretnu i vide,

Radja se jedan bolji svijet.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Mamac

Još se nije otopio snijeg,

A hoće, rekoše samo što nije.

Eto mi prilike za bijeg,

I da vidim šta se to u vodi  krije.

Pa kad budem mutan i tečan,

Rasplivan tako iznad sopstvenog mulja.

Saznaću koliko sam mrtav i vječan,

Koliko je život neizrecivi džiber i hulja.

Mogu da se nosim sa otpadom,

Jer sam nabavio specijalan čamac.

Plovim tako u beskraj sa nadom,

Da neću ponovo zagristi taj mamac.

Tek sad vidim koliko je zagrizlih,

Njima je odavno potonuo plovak.

Širi se smrad i trulež sa odmrzlih,

Uvjek je to bilo, e moj momak!

Probaću da tom vodom zalijem cvijeće,

Pa nek se pomješa miris fekalija i ruža.

Preživjeću i muhu na nos što mi slijeće,

Valjda ću i ovu noć, ako izraste još duža.

Dosta vode je proteklo, a sa njom svašta,

Ponekad životu stavim smrt kao mamac.

Uz pomoć gnoja je uzgojena divna bašta,

I procvjetao korov, među cvijećem je  stranac.

E moj momak...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kud si pošao

Čija su to lica,

Zategnuta gomilom briga.

Što prolaze ulicama, jedući,

Kosti sopstvenih tjelesa.

Lica vječito pospanih očiju,

Od premalo sna i previše,

Budnog kopanja po mislima,

Koje puštaju crnilo da se slijeva,

U odvodne cijevi pune mrzovolje.

Kakav si to ti,

Jadniče jedan, izudaran čizmama

Prokletih dobrovoljaca, koji ti doniješe 

Dobro, zapakovano u paketiće uzaludnosti,

Podjeljene nekih prošlih Novih godina.

Kud si pošao,

Sada kad ti nigdje nije mjesto,

Osim u  trećem razredu poslednjeg voza,

Koji je odavno krenuo sa početne stanice,

Znajući da te šine nikud ne vode.

Okreni se i pusti,

Nek se i drugi okreću,

Makar samo za tvojim tijelom,

Skupljenim u taj ofucani mantil,

Kojim pokušavaš dozvati kišu,

Kojom bi da spereš otrov ,

Koji je prokuljao iz vena.

Dakle, okreni se i pusti,

Neka teče sve što je tečnost,

I pročisti kloake, već usmrdjele do neba,

Onog istog neba, u koje pogledaš,

Svaki put kad pomisliš:

Dokle više ovako, pobogu brate!

Samo se okreni i pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Drhteći, zbijala se u sebe

Drhteći, zbijala se u sebe,

Priča o nezadrživosti golih riječi,

Skrojenih po obliku usana,

Koje su pljuckale neizgovoreno,

Kao košpice iz prezrelih trešanja.



Nisu to redovi u jednakom nizu.

To su nizovi nadolazećih talasa,

Koji udaraju po praznim mislima,

Čekajući makar naznaku povratka.



Čudan je nemir, koji se drznuo,

Da protrese gomilu naslaganih laži,

Koja stoji u uredno spojenom redu,

Nesavladanog straha, onog pradavnog.



Bezočnost kruži kao privilegija,

Odurnih, kao sunđerom obrisanih,

Ispraznih bića, koja se hrane,

Besmislom uspešnog života.



Mrak je odavno zajahao dan,

Zabijajući oštre mamuze u bokove,

Tanke trake mutne svjetlosti,

Osvajajući poslednji bastion nade.



Svi izgovori su na stolu za rulet.

Zavrtio se još jedan ciklični krug,

U kojem sam sebe rogovima bodem,

U nekom potpuno uskom prostoru.



Drhteći, zbijala se u sebe...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Sjene

Udaviše me ove sjene,
Što se uz mene penju.
Kao da mi kidaju zjene,
Kao da u meni stenju.

Vade me tvoje usne,
Kad ih dotaknem svojim.
Osjećam da su ukusne,
Valjda se toga i bojim.

Usne su ti  kao otrov,
Ako ih poljubim, umrijeh.
Nema veze, biću ti krov,
Dok od nevinosti gradiš grijeh.

Upravo bludim kroz tvoje danas,
Probijam se kroz tvoja vrata.
Mislim da tu nema mnogo za nas,
Dok padaju sekunde iz sata.

Udaviše me ove sjene,
I nemam pojma šta ću sa njima.
Šta ću kad prođu mjesečeve mjene?
I šta ću kad dođe bijela zima?

Pokaži mi put, neku stazu,
Budi mi vodič kad je frka.
Kako de se ne smrznem na tom mrazu?
Kako, kad noć je užasno mrka?

Sjećam se  tvojih zaborava,
Kako me obilaze tvoja htijenja.
Kako za tren postaneš prava,
Kako se stvarnost ubrzano mijenja.

Osjećam sjene, usne su ti po meni,
Tom kožom me kroz dah diraš.
Hajde, polako ka meni  kreni,
Koga ćeš, ako ne mene da biraš?

Udaviše me...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Trnu mi zubi

Trnu mi zubi. Čekajući te, slutim.

Gledam kako ti oko sjeva i blista.

I ovo malo bistrog, svečano mutim,

U parku sjećanja je tvoja bista.

Uzeću te za prst, pridržati blago,

Zadržan u ruci, grijaće nježno.

Privuci mi glavu, biće mi drago,

San se u snu proteže neizbježno.

Odem li tamo gdje nema ljudi,

Nosiću te u rancu, kao vodu, hranu.

Neka te tu, po meni svuda budi,

Kao što sunce jutros po obrvi granu.

Noć jutro u bolovima porađa,

Kida se u utrobi crno, tmina.

Svjetlost mi oči plotunima gađa,

Poljane svijesti oblikuje pješčana dina.

Ne mogu više! Napašću ti misli!

Ujahaću, gazeći sve što ćutiš.

U grč smo se zgrčili, stisli,

Dodirujem te, usnu mi samo slutiš.

Zvijezda promiče, nebom se baca,

Ponire u bezdan, u crne dubine.

Protegla si se kao pod šporetom maca,

Noktima kidaš misao, od njih se gine.

Neću ti više doći. Evo nestadoh, odoh,

Kada te budu žuljale beskrajne noći,

Kao škorpija, sam sebe zabodoh.

U krv će se otrov sliti, lagano doći.

Evo nestadoh...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Retka ptica

Sletela si kao retka ptica,

Na sedište osamdeset trojke.

Osmehom se razvukla magična žica,

Koju si preskočila iz kruga dvojke.

Martovsko podne u tebi još sanja,

Razbuđuješ se dosadnim zevom.

Sa stanične ograde vrabac ti se klanja,

Neka žena te odguruje s gnevom.

Sva si stala u jedan opčinjen pogled,

Duga smeđa kosa sakrila ti oko.

Farmerke nogama daju vitak sled,

A bela košulja grudi raskopčava duboko.

Umesto vrapca, začu se kočnica poj,

Inercija te približi kao praznik na dar.

Obrve su krotile trepavica roj,

Ispod kojih se probijao potmuli žar.

Usne se razdvojiše u brzi pokret,

I nateraše još jedno oko da sine.

Gledao sam ukočeno, kao proklet,

Da li će ta gornja moju da mine.

Uz Mekenzijevu stenje osamdest tri,

Kraj vrata si nogom, spremna da siđeš.

Optužila si pogledom i sunce što vri,

I nebo, koje ti ne da da mu priđeš.

Kroz musavo staklo pratim ti korak,

U skladu su noge sa pokretom glave.

Na usnama mi, nekako, ukus gorak,

Sa tvojim crnim, odoše i moje plave.

Stala si u jedan opčinjen pogled...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Na vrhu jezika

Gore li to vatre,
Ili to sijaju nečije oči,
Što kao krupne šljive,
Mirno stoje na licu,
Ne pomjeraju se, gledaju.

Šta je to na vrhu jezika,
Što zapinje pri svakoj riječi?
I stvara žudnju za stvarima,
Koje su i inače nebitne.
Tako satkane ni od čega.

Ako saznaš, javi mi,
Dok nisam skroz izgorio,
Od želje da popravim,
Ono što se ne popravlja,
I samo po sebi ne postoji.

Svakako sam samo,
U prolazu, dok sve stoji,
Zakovano u koru vijekova,
Čekajuci kao i ja, da ih neko,
Prebroji i svrsta u logičan slijed.

Tu gdje  sad jesam,
Zaboden sam kao klin,
Drven i crvotočan,
U nastojanju da skinem,
Sa jezika sve to što ne postoji.

Zakovan u koru vijekova,
Kao klin od crvotočnog postojanja,
Još bez ikakve ideje,
Gdje se nalazi izlaz,
A i gdje bi to izašao i zašto!?

Svakako sam samo u prolazu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović