Prokleti tren sa hiljadu mana

Mi jedva da smo dvoje ljudi
Na raskršću života, kružni tok
Ne odbacuj  ništa, samo budi
Ovom našem trajanju dok ističe rok

Mi smo samo odjeci gladi
Žestoki sunovrat sličnih htijenja
U sebi ostali zauvijek mladi
Gledajući ogledalo kako se mijenja

Mi nismo nastali za nekoliko dana
Nebo nas je stvaralo u danima groma
U prokletom trenu sa hiljadu mana
U uspavanom tijelu sa gomilom broma

Da li je lakše kad se bol skrije
Kada kroz vene prođe sablasni mir
Ili u iskonskom kriku ništa više nije
Da li je lakše samo se pustiti niz vir

Mi jedva da smo dvoje ljudi
Blijeda slika emotivnog šoka
Jungov opis kad neko poludi
Ponornica, rijeka ukradenog toka

Obrisani tragovi grebanja kože
Svaka riječ je urezana zubima
Zapamćena koliko to tijelo može
Koliko nas nježnost učini grubima

Mi jedva da smo dvoje ljudi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

Beskrajna mjera

Kud god da ide,

Nosi molitvu i cvijet.

Gde god ga sretnu i vide,

Rađa  se jedan bolji svijet.

Voli darove i  rado ih prima,

Život podstiče na obilje.

U njemu je i ljeto i zima,

Sve je u njemu poklon zbilje.

Danas je dobio sunčevu svjetlost,

Proljećni pljusak i cvrkut ptice.

Na čas je zima, njezina svetost,

Prvim  mu snijegom umila lice.

Za uzvrat je dao pažnju i nježnost,

Zahvalnost  kao krila širi.

Ušao u srce kao drag gost,

I ostao tamo da zauvjek miri.

Znao je da jeste, iako ne hoda,

Da sve vidi, iako ne gleda.

Znao je da život je kao voda,

U običnoj čaši, sa dodatkom meda.

Kad god da dodje, on stiže na vrijeme,

Čekanje donosi  duboku vjeru.

Sa srca skida i najteže breme,

Sebe postavlja u beskrajnu mjeru.

Kud god da ide,

Nosi molitvu i cvijet.

Gdje god ga sretnu i vide,

Radja se jedan bolji svijet.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović