Prokleti tren sa hiljadu mana

Mi jedva da smo dvoje ljudi
Na raskršću života, kružni tok
Ne odbacuj  ništa, samo budi
Ovom našem trajanju dok ističe rok

Mi smo samo odjeci gladi
Žestoki sunovrat sličnih htijenja
U sebi ostali zauvijek mladi
Gledajući ogledalo kako se mijenja

Mi nismo nastali za nekoliko dana
Nebo nas je stvaralo u danima groma
U prokletom trenu sa hiljadu mana
U uspavanom tijelu sa gomilom broma

Da li je lakše kad se bol skrije
Kada kroz vene prođe sablasni mir
Ili u iskonskom kriku ništa više nije
Da li je lakše samo se pustiti niz vir

Mi jedva da smo dvoje ljudi
Blijeda slika emotivnog šoka
Jungov opis kad neko poludi
Ponornica, rijeka ukradenog toka

Obrisani tragovi grebanja kože
Svaka riječ je urezana zubima
Zapamćena koliko to tijelo može
Koliko nas nježnost učini grubima

Mi jedva da smo dvoje ljudi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

Tragičnost potiranja

 

Zaveden mitom napretka,

Mislim da sam bolji od svojih predaka,

Pametniji od svoje djece.

Iluzija razvoja me razara.

Braneći se od iskonske prirode,

Prezirem slabe i nerazvijene.

Otimam se od vječnog djeteta u sebi,

Učeći kako da  ubrzano. odrastem.

I steknem kontrolu nad životom,

Želim da njegujem dušu kroz vječno djetinjstvo,

Da u njegovim manama gledam vrline,

Makar i kroz bolno prepuštanje nesazrijevanju.

Potreba duše za djetinjastim u sebi,

Izaziva mi obilnu radost življenja,

Ali i tragičnu želju za njenim potiranjem,

Uvijek spremnom lavinom samoljublja,

Kroz naizgled neprobojnu branu moralizma.

Otimam se od vječnog djeteta u sebi...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović