Ispod obrve cijedi se oblak

Želim te večeras. Uzeo bih te u jednom trenu,
Sve teče i cijedi se u jedan, razbijen lavor.
Užasnute misli iz glave poteku i krenu,
Samo se smotaju, saviju u težak zamor.

Ispod obrva roji se sivi oblak,
Baš sam se pitao, gdje si ti, moj mišu?
Kao zmija košulju skidaš u svlak,
Dok rominjanje prelazi u ozbiljnu kišu.

Želim te i danas! Eto me pod tvoje uho,
Koža ti iz tamne prelazi u bijelo.
U močvarnoj bari, sve ti je suho,
Na moje vrelo, privija se tvoje tijelo.

Ispod obrva roji se oblak,
Cijedi se kao hladno cijeđeno ulje.
Ne vidim ni u tragu mjesečev krak,
Još se braniš od goropadne rulje?

Od želje, misli mi se razlažu u etar.
Tvoja  pitanja su oštra i gađaju pravo.
Za jedan čas sve može otići niz vjetar,
Ljubiš me ko anđeo, a na usnama ti đavo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pustoš

Pustoš se probija iz oka,
Sreli smo se samo par puta.
Napadaš me četama sa boka!
Niz leđa ti je sigurna ruta.

Kako da ti kažem neke stvari?
Bojim se da ništa ne vrijede!
I ovaj mjesec osmjehom sve kvari.
Dok neko u meni moje riječi jede!

Ne vidim te, ali osjećam da tu si!
Noktima te kroz vreo vazduh grebem.
Da li te posjećuju poponoćni dusi?
Pred istim vratima već odavno zebem.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Zid

Додај наслов

Ponedeljak

Додај наслов

Smiju mi se krajevi ulica,
Vide da  kraj je samo početak.
Mnogo bora je utisnuto na lica,
Nikako da ponedeljak stigne u petak.

Kao dugački prsti, dug je ponedeljak,
Spreman da zamjeni ostale dane.
Suviše je jak za običan utorak,
Čak i kad sumoran nakon nedelje svane.

Svaki put kada ponedeljak krene,
U onom odsutnom sanjivom satu,
Nema ničeg što može da me prene,
Polako se penjem ka najvišem spratu.

Kada ponedeljak krene...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Uđoh u tvoju priču

U tvoju priču ulazim rado,
Cipela  spremnih da negdje odu.
U početku lagano, dok je svirao Fado,
A onda je Rok uzburkao vodu.

U njoj sve je ušuškano, lako,
Sve, nekako, treperi i blista .
Neka se i nastavi  u njoj  tako,
Kao na platnu, ispod obojenog kista.

Uđoh duboko, a riječi u uglu ćute,
Savršeno se spremaju za napad.
Neko je već trasirao staze i rute,
Ovdje se snalazim i idem na zapad.

Zavij svoju tajnu u maramicu,
I ostavi je na ogradi kraj puta.
Neka kraj bude provučen kroz žicu,
Prepoznaću je ako žica bude žuta..

Svjesna si svega, čega se bojiš,
Svijesno me u sebi riječima dozivaš.
Svijesno me u sebi  šiješ i krojiš,
Svjesno me na kraj priče pozivaš......

Uđoh u tvoju priču...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pogledaj kroz prozor

Pogledaj kroz prozor.

Ulice su duge i mokre.
Nijedan pogled ne dopire
Do njihovog srastanja.

Ako pogledaš gore,
I nebo nije sjajno mjesto.
Tmurni oblaci cijede kišu,
Niz šuplje i zarđale oluke.

Ostaješ ovdje samo ti.
Pogledaj u sebe duboko
I odbaci sve sumnje i stege.
Jer ovo je dan velikog obračuna.

Dan koji ćeš pamtiti,
Po tom blesavom zvuku,
Kišnih kapi koje udaraju,
Neprestani tik, tak, tik, tak.

I sve drugo će otpasti,
Otići gdje mu je i mjesto,
U tamni ćošak zaborava,
Dok ti se glava klati,
U ritmu nekog sanjivog džeza.

Zatečen si u lovu na veštice,
Bez ikakvog oružja, osim zuba,
Naoštrenih na kostima,
Nekih upravo izumrlih životinja,

Još uvijek sa tragovima krvi,
Tople, crvene i mokre,
Kao ta kiša, što odozgo,
Napaja to ludilo,
Teško kao voz, 

na sporednom kolosjeku... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tiho zakucah na vrata

Tiho zakucah na vrata,

Ukaza se ljubazno lice.

Moć iskrenosti je na djelu.

Neka žena porađa osmijeh.

Dobar dan, ja sam skitnica.
Skupljam prašinu sa puteva.
Imate li malo hrane, gospođo?
Ispričaću vam jednu priču, za uzvrat.

Žena reče da sačekam
I vrati se u kuću, otvarajući ormar.
Virio sam kroz odškrinuta vrata,
Gladan i širom razrogačenih očiju.

Ubrzo se opet pojavila na vratima.
Pružila mi je nešto umotano u papir.
Drhtali su mi prsti od gladi,
Ali sam kroz zube mrmljao hvala!

Rekla je, ne trebaju mi tvoje priče,
Gladni čoveče, znam da ih smišljaš,
Na svakom mjestu gdje miriše hrana.

Ništa novo nemaš da mi kažeš.
Samo zadrži iskrenost ,
I nastavi da skupljaš prašinu

 sa svog nedostižnog puta... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Budi tu, kada se vratim

I kad se tresu ruke, od želje,
I ništa ne mogu da shvatim.
Kad god te se sjetim, život melje,
I kad ne znam šta ću, uvjek se vratim.

Zarobljen u ludilo, gvozdenoj mreži,
Ali nije ništa, što ne mogu da platim.
Skvrčen u ćošku, sam đavo leži,
Neka ga, jer i ja ću da se vratim.

Osjećam da kreću odnekud mravi,
Pa cijelim tijelom se nekako klatim.
Ako je put nestao u dubokoj travi,
Neka je, jer njime  ću da se vratim.

Duboke tajne otkopavam nogom,
Jer nemam čime drugo da mlatim.
Sve je otključano, stoji pred bogom,
Neka stoji, vidjeću kada se vratim.

Po mraku se širi svjetlost žuta,
Sve čisto si, ne želim da te blatim.
Da ponovim još stotinu puta:
Samo budi tu, kada se vratim...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović