понедељак, 31. август 2020.

Ispod obrve cijedi se oblak





Želim te večeras. Uzeo bih te u jednom trenu,
Sve teče i cijedi se u jedan, razbijen lavor.
Užasnute misli iz glave poteku i krenu,
Samo se smotaju, saviju u težak zamor.

Ispod obrva roji se sivi oblak,
Baš sam se pitao, gdje si ti, moj mišu?
Kao zmija košulju skidaš u svlak,
Dok rominjanje prelazi u ozbiljnu kišu.

Želim te i danas! Eto me pod tvoje uho,
Koža ti iz tamne prelazi u bijelo.
U močvarnoj bari, sve ti je suho,
Na moje vrelo, privija se tvoje tijelo.

Ispod obrva roji se oblak,
Cijedi se kao hladno cijeđeno ulje.
Ne vidim ni u tragu mjesečev krak,
Još se braniš od goropadne rulje?

Od želje, misli mi se razlažu u etar.
Tvoja  pitanja su oštra i gađaju pravo.
Za jedan čas sve može otići niz vjetar,
Ljubiš me ko anđeo, a na usnama ti đavo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Нема коментара:

Постави коментар