Zakačiću ti osmeh

 

Neću se vraćati tebi

Okrenuo sam ti leđa

Samo bih malo ka sebi

U ogledalu je slika bleđa

 

Ako sam jezikom grub

Misli su mi mekane, blage

Vezani žicom, kao za stub

Pod maglom jutarnje vlage

 

Neću se vraćati uvek  isti

Šta će ti još jedan vrag

Neću ti prljati ni dan čisti

Niti psovku vezati za prag

 

Zakačiću ti osmeh na rame

Onaj koji si ti dala meni

Dok reči odzvanjaju same

Skriven u sopstvenoj sjeni-

 

Zakačiću ti osmeh...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Košulja mraka

Kasno je

Noć mi pritiska leđa

Hladan zrak

Smiruje misli

Svetlucaju kazaljke

Na stolnom satu

Sedim pored sebe

Ne osvrćem se

I iza leđa sam

Noć tvrdoglavo

Vuče tminu

U susret svitanju

Koje ne preza

Da ubaci u borbu

Sva raspoloživa svetla

Košulja mraka

Ostaje bez rukava

Pucaju i dugmad

Tamna zavesa je skinuta

Golub pismonoša

Kreće na put...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Blago smirujuće stanje

 

Otrovne misli mi se vrte po glavi,

Zagađene gnusnom materijom uma.

Iz crnog, malo šta je ostalo da se plavi,

Na kraju puta, samo se pojavljuje šuma.

Sjedoh na kamen dok potok žubori,

To je jedno blago, smirujuće stanje.

Nešto mi priroda u uho govori,

Kako do ljepote, kad je trnovito granje.

U blizini začuh topot nogu,

Jedna srna protrča kroz zrak sunca.

Osjetih kako sam vrlo blizu bogu,

Ili to iz mene neprimjerenost bunca...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kasiopi-ogoljena ljepota

Po moru pliva prazno oko,

Dok dva talasa se ljube.

Ispod, modro plavilo tone,

Iznad, stratusi u ciruse se gube.

Ovo je sasvim lijep dan,

Njegov prenos je počeo u podne.

Donešen vjetrom direktno na dlan,

Odnosi misli bremenite, plodne.

Galeb je krilom nebo okrznuo,

Široki svod čempres još golica.

U jedno naručje mačiji stvor se drznuo,

Tražeći osmjeh sa preplanulog lica.

Maslina granom miluje kamen,

Pantokrator klizi niz ogoljenu goru,

Na jednom čelu je viđen kovrdžavi pramen,

Popunio je oko i utopio se u moru.

Kao da talas češka nebo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ispod obrve cijedi se oblak

Želim te večeras. Uzeo bih te u jednom trenu,
Sve teče i cijedi se u jedan, razbijen lavor.
Užasnute misli iz glave poteku i krenu,
Samo se smotaju, saviju u težak zamor.

Ispod obrva roji se sivi oblak,
Baš sam se pitao, gdje si ti, moj mišu?
Kao zmija košulju skidaš u svlak,
Dok rominjanje prelazi u ozbiljnu kišu.

Želim te i danas! Eto me pod tvoje uho,
Koža ti iz tamne prelazi u bijelo.
U močvarnoj bari, sve ti je suho,
Na moje vrelo, privija se tvoje tijelo.

Ispod obrva roji se oblak,
Cijedi se kao hladno cijeđeno ulje.
Ne vidim ni u tragu mjesečev krak,
Još se braniš od goropadne rulje?

Od želje, misli mi se razlažu u etar.
Tvoja  pitanja su oštra i gađaju pravo.
Za jedan čas sve može otići niz vjetar,
Ljubiš me ko anđeo, a na usnama ti đavo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kud si pošao

Čija su to lica,

Zategnuta gomilom briga.

Što prolaze ulicama, jedući,

Kosti sopstvenih tjelesa.

Lica vječito pospanih očiju,

Od premalo sna i previše,

Budnog kopanja po mislima,

Koje puštaju crnilo da se slijeva,

U odvodne cijevi pune mrzovolje.

Kakav si to ti,

Jadniče jedan, izudaran čizmama

Prokletih dobrovoljaca, koji ti doniješe 

Dobro, zapakovano u paketiće uzaludnosti,

Podjeljene nekih prošlih Novih godina.

Kud si pošao,

Sada kad ti nigdje nije mjesto,

Osim u  trećem razredu poslednjeg voza,

Koji je odavno krenuo sa početne stanice,

Znajući da te šine nikud ne vode.

Okreni se i pusti,

Nek se i drugi okreću,

Makar samo za tvojim tijelom,

Skupljenim u taj ofucani mantil,

Kojim pokušavaš dozvati kišu,

Kojom bi da spereš otrov ,

Koji je prokuljao iz vena.

Dakle, okreni se i pusti,

Neka teče sve što je tečnost,

I pročisti kloake, već usmrdjele do neba,

Onog istog neba, u koje pogledaš,

Svaki put kad pomisliš:

Dokle više ovako, pobogu brate!

Samo se okreni i pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Poderana duša

Kao melem te stavljam i privijam,

Poderana duša ko krpa se cjedi.

U mjesečevo svjetlo sada te zavijam,

Pred jutro i ono potpuno blijedi.

Gledam, oči u oči jednako bulje.

Okrajci mraka na sve strane.

Iz noći iskaču proklete hulje,

Ne daju suncu nikako da grane.

Primičem ruku, dodirujem te kožom,

Ježim se od toliko nježnog.

Moj dlan smatraš udobnom ložom,

Po zgužvanoj usni tragovi neizbježnog.

Pod pazuhom nosim stotinu misli,

Nemirne, ispadaju, skakuću, klize.

Pod kišama smo hodali, stajali i kisli,

Podavali uho zubu da ga grize.

Želja me obuzima, potpuno mori,

Sve se u glavi kida, lomi i cijepa.

Nokte zabijaš u leđa hrastovoj kori,

I mozak me boli, koliko si lijepa.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Vjerujem

Hoću da idem gore,
Gdje oblaci u vis skoče.
Gdje zadnje se bude zore,
Gdje dan sa kašnjenjem poče.

Hoću da planina me češka vrhom,
Da od pogleda me oči bole.
Da postojanje počinje sa svrhom,
Da vjetar mi misli iskida gole.

Hoću da nebo je na dohvat prsta,
Znam da mogu i zvijezdu ukrasti.
Znam da ova moja je ,izgubljena vrsta,
Znam da ni glava mi nije u vlasti.

Hoću da zagrlim ogromno drvo,
Vjerujem da šuma je iza i u meni.
Vjerujem da to je uvjek prvo,
Vjerujem da sunce gore rumeni.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tiho je, kao pred kišu...

Mi nismo birali kraj,
On je došao nervozan,sam.
Kao kad april presječe maj,
I sopstvenu sliku ubaci u ram.

Napolju je tiho, kao pred kišu.
Vidljivost mijenjam i prstima diram.
Misli što po vijugama nešto pišu.
Na sred raskršća krećem da sabiram.

Još danas ću ti ravnati sjene.
Sve ću ti danas srušiti i pobjeći.
Iz usta mi cure ludačke pjene.
Iz ove drame izlazim luđi i veći.


Ako me uhvatiš u laži,
Stegni me za vrat jako.
Nijednu riječ mi ne kaži,
Dok idem k vragu, lako, ako...

Tiho je, kao pred kišu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Za tobom ni traga

Ustani i kreni.
Stepenicama do kraja.
Klizavo je, ali idi.
Spusti se dole,
Gdje je dubina nebitna.

Samoća se plaća.
Na dnu je blagajnik.
Dobićeš i račun.
Za prljave misli,
Daju ti popust.

Misliš da si slobodan?!
Ruke ti drhte od pomisli,
Da kreneš nazad.
Sve se već srušilo.
Za tobom ni traga.

Olakšaj toj duši,
Što izlazi iz tijela.
Pusti to jato bola,
Da odleti daleko,
Sa blata neuspjeha.

Ne grije sunce tvoju glavu. 
Slobodno uvuci vrat u kragnu. 
I pruži svoj nesigurni korak, 
Prvim tunelom, na koji naiđeš. 
Tamo te čeka mrak koji si tražio. 


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Mizerna stvarnost

Koraci se bave asfaltom,
Čvrsta podloga za mizernu stvarnost.
Iz grla krik optočen altom,
Otiče sa krvlju u maestralnost.

Gdje su  te spodobe ružne,
Što migolje po dubokom blatu?
U ogledalu samo sjene su tužne,
Iako se okvir sija po zlatu.

Usoljene misli pružaju korak,
Nečija pluća bolesno cvile.
Uplašene oči je prekrio mrak,
Ovom stranom vladaju nečiste sile.

Ograde su pobodene odavno,
Nesvjestan, već uz jednu se penješ.
Na drugoj strani si dočekan slavno,
Dok zubima grizeš ruku i stenješ.

Nisi baš siguran, sta će sve to tebi,
Propast svakako na bijelom konju stiže.
Zašto na njemu i nestao ne bi,
Nek je bar otmeno, ako je sve bliže.

Koraci se bave asfaltom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Glava u oblaku

Kotrljaju se polovne riječi,

Sa umornih, stisnutih usana.

Gazeći misli kao preraslu travu,

Koračam po sred neizbježnog.

Dobro je, da bolje ne može...

Stisnutim zubima grizem vazduh,

Što izlazi iz škrto naduvanih pluća.

Zadah umiranja oblaže nosnice.

Svaki udisaj donosi još malo agonije.

Dobro je, da bolje ne može...

Iako maločas otjerane iz glave,

Opet se skupljaju po ćoškovima,

Misli koje čine um vrlo trulim,

I spremnim na svaku vrstu dogovora.

Dobro je, da bolje ne može...

Pokušavam u skoku glavom dotaći oblak,

I za malo mi to na tren i uspjeva.

Zakačih ga nakostriješenom obrvom,

I sav kišni teret sruči mi se na glavu.

Dobro je, da bolje ne može...

Tako mokar, otvaram ukočena usta,

Hvatajući još malo sirovog zraka,

Skupljajući snagu za dodatni korak,

Korak koji me do sada nije odveo nikuda.

Dobro je, da bolje ne može...

Ovog puta sam spreman za skok.

Spremna je i litica da odbije eho,

Kada se otme krik iz grla,

Kojim se i dalje branim od propadanja.

Dobro je, da bolje ne može...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Kišni dan

U džepu kaputa su mrvice,

Smrvljene kifle od juče.

Miris plijesni privlači pticu,

Da sleti na ispruženi dlan.

Hladno je i kiša pada...

Pognute glave grebem kragnu,

I nesvjesno krećem ka rijeci.

Usput gledam vrhove cipela,

Kojima markiram nesiguran pravac.

Hladno je i kiša pada...

Kapi proklizavaju sa rukava,

Polivajući suva mjesta na ulici.

Krajem oka slutim sivilo neba,

Ne nadam se ničemu, samo hodam.

Hladno je i kiša pada...

Prelazim tramvajske šine,

Tamo gdje se račvaju riječi.

Sudeći po uglačanosti,

Jedna je upravo izgovorena.

Hladno je i kiša pada...

Vrlo blizu čujem škripu metala,

U isti tren izbijam na strmu obalu.

Rijeka stenje od bremenitosti.

Jedan vrtlog se okreće oko sebe.

Hladno je i kiša pada...

Rijeka odnosi gomile prošlosti,

I nemam ništa protiv toga.

Samo pokušavam da nađem oslonac,

U mislima koje plivaju, jer:

Hladno je i kiša pada...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Rane

Ne raduj se, svijete,
Kada padnem, ja se dižem.
Čuvaj misli zle, klete,
Dižem se brzo i rane ližem.

Ne raduj se, čoporu vukova,
Kad sam dole, ubrzo sam gore.
Nijedan čekić me ne ukova,
Požara nema, a vječne vatre gore.

Ne raduj se, gomilo prokleta,
Vječnost se živi krvavih koljena.
Padam ,dižem se, idem bez okreta,
Rana mi curi, kao da je soljena.

Ne raduj se, krvožedno krdo,
Kroz padanje, o dizanju učim.
Nejakim nogama pređoh i brdo,
Sa jakim vjetrom, evo me, hučim.

Raduj se uspavani svijete,
Padao si na vrlo niske grane.
Beštije ti i danas prijete,
Ustani i kreni, jutro će da svane.

Padam, dižem se, idem...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Noć

Nikako da jutro blijesne,
Noć se crni, jako, uporno.
Nikako da se jave misli svijesne,
Sve se, nekako, osjećaju umorno.

Noć i ja se družimo u tami.
Glupo mi da palim sijalicu.
Nekako, ljepše je kad smo sami.
Mogu i da plačem, razjapim vilicu.

Noć i ja se stalno družimo,
Navikli smo jedno na drugo.
Nas dvoje se odavno kužimo,
Kao kad po čempresu zahuči jugo.

Noć i ja, uvijek spremni za ples,
Prepleteni u igri bez kraja.
Ne mijenjamo nikada dres.
Dva tima tame, igraju bez sjaja.

Noć i ja, pohlepni, oholi,
Kad se dohvatimo, sve sijeva!
Kad se zagrlimo, to boli!
To je mokro, kao da potop lijeva.

Noć i ja, uhvatimo isti korak,
Zavrtimo se u piruetu.
Meni bude u ustima ukus gorak,
Ko da sam sam na ovom svijetu.

Noć i ja, Bože, kad se stisnemo!
Pa tu kosti škripe, pucaju!
U jedan glas, noć i ja vrisnemo.
Na vrata đavoli upravo kucaju.

Noć i ja...kad vrisnemo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović