Kud si pošao

Čija su to lica,

Zategnuta gomilom briga.

Što prolaze ulicama, jedući,

Kosti sopstvenih tjelesa.

Lica vječito pospanih očiju,

Od premalo sna i previše,

Budnog kopanja po mislima,

Koje puštaju crnilo da se slijeva,

U odvodne cijevi pune mrzovolje.

Kakav si to ti,

Jadniče jedan, izudaran čizmama

Prokletih dobrovoljaca, koji ti doniješe 

Dobro, zapakovano u paketiće uzaludnosti,

Podjeljene nekih prošlih Novih godina.

Kud si pošao,

Sada kad ti nigdje nije mjesto,

Osim u  trećem razredu poslednjeg voza,

Koji je odavno krenuo sa početne stanice,

Znajući da te šine nikud ne vode.

Okreni se i pusti,

Nek se i drugi okreću,

Makar samo za tvojim tijelom,

Skupljenim u taj ofucani mantil,

Kojim pokušavaš dozvati kišu,

Kojom bi da spereš otrov ,

Koji je prokuljao iz vena.

Dakle, okreni se i pusti,

Neka teče sve što je tečnost,

I pročisti kloake, već usmrdjele do neba,

Onog istog neba, u koje pogledaš,

Svaki put kad pomisliš:

Dokle više ovako, pobogu brate!

Samo se okreni i pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kud si pošao

Čija su to lica,
Zategnuta gomilom briga.
Što prolaze ulicama, jedući,
Kosti sopstvenih tjelesa?

Lica vječito pospanih očiju,
Od premalo sna i previše,
Budnog kopanja po mislima,
Koje puštaju crnilo da se slijeva,
U odvodne cijevi pune mrzovolje.

Kakav si to ti,
Jadniče jedan, izudaran čizmama
Prokletih dobrovoljaca, koji doniješe
Dobro, zapakovano u paketiće uzaludnosti,
Podjeljene nekih prošlih novih godina?

Kud si pošao,
Sada kad ti nigdje nije mjesto,
Osim u  trećem razredu poslednjeg voza,
Koji je odavno krenuo sa početne stanice,
Znajući da te šine nikud ne vode?

Okreni se i pusti,
Nek se i drugi okreću,
Makar samo za tvojim tijelom,
Skupljenim u taj ofucani mantil,
Kojim pokušavaš dozvati kišu,
Kojom bi da spereš otrov ,
Koji je prokuljao iz vena.

Dakle, okreni se i pusti,
Neka teče sve sto je tečnost,
I pročisti kloake, vec usmrdjele do neba.
Onog istog neba, u koje pogledaš,
Svaki put kad pomisliš:
Dokle više ovako, pobogu brate...

Samo se okreni i pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Oprosti

Noge se iskrivile u koraku,

Pa prave čudnovate sjene.

Polja se crvene po maku,

Linije povlače olovke lijene.

Grabim dalje, jer stiže me jeza,

Koja mi trncima pokriva glavu.

Moja noć od dana ne preza,

Moj mrak svijetlima dodaje plavu.

Putevi mi donose na poklon blato,

Čizme mi podera oštra stijena.

Stadoh trenutak na jedan plato,

Sa kog je bježala ptičija sjena.

Pokušavam se provući kroz šumu,

Hvata me drveće granama za vrat.

Čupam se i otimam ka nekom drumu,

Srce otkucava kao pokvaren sat.

Najzad, na kraju šume je rijeka,

U njoj se ogledaju bijeli oblaci.

Zaurlah, nek odbija se jeka,

A samo od zemlju odbiše se koraci.

Ne smijem ni na trenutak stati,

Jer od stajanja trunu u nogama kosti.

Hoću samo još sebe, sebi dati,

Hoću još samo sebi reći-oprosti!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović